Kako se dogodilo da se sprovede Zakon o popisu za koji se u startu moglo znati da će ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću? Priča o Popisu se ne završava, već počinje 15. oktobra 2013. godine. Tada počinje naše dokazivanje da je Popis realiziran sa genocidnim predumišljajem.

Koliko god bilo istinito da bošnjačka javnost nikada u dejtonskim godinama nije bila toliko probuđena, uspravljena, a i prestrašena, kao pred predstojeći Popis, toliko je istinito i da ta probuđenost nije usmjerena kamo treba i kako treba. Više je to strah da se prema nama kotrlja jedna nesreća, nakon koje će nas biti manje, nego što je to nekakva strateški projektovana (re)akcija. Kobejagi djeluje ta Fondacija „Popis”, koja za sebe stalno ističe da je – „čine pet temeljnih bošnjačkih institucija” – i čim ti vidiš da je nekome stalo do takvog samoisticanja, u vremenu kad nam gori pod nogama, odmah razabereš da tu nešto nije kako treba.

Kakve su „temeljne institucije” bez Bošnjačke akademije, Svjetskog bošnjačkog kongresa, i ponekoga još? Glavni domet aktivnosti ove Fondacije jesu dosadna predavanja o Stjepanu Dabiši i ostalim kraljevima. Dođe zabrinuti narod da čuje kako ćemo se izvući iz ove nesreće, a onda mu „Popisovi” intelektualci održe predavanje na kome bi i student historije zakunjao. Sjetimo se, 1992. narod nije izišao na Referendum za suverenitet BiH zato što je znao historijske činjenice, već zato što je razumio da će ga potlačiti agresivni velikosrbizam sa Gazimestana, pa je analogno tome danas trebalo manje pričati o historijskim godinama i pojmovima, a više o otvorenim i skrivenim prijetnjama koje izviru iz Popisa. Cilj je trebao biti da se Bošnjaci mobiliziraju, a ne da se poduče ko su i šta su.

Ovo je temeljna strateška greška bošnjačkih mudraca koji su, kao, osmislili kampanju oko Popisa. Namjesto da se narod mobiliše činjenicama koje kazuju da je Popis nastavak genocida, da je dejtonska država namjerila da nas ne bude – a može nas biti, i možemo opstati, samo ako smo razbuđeni, svjesni i organizovani – narod je davljen i tušen filozofijadama o jeziku i porijeklu. Upravo je obznanjeno da će biti čak 1500 aktivista koji će narodu objašnjavati ko je i šta je. Njih 1500 čekaju k’o zapeta puška, sve trče u mjestu, a Popis počinje za manje od 100 sati. Ovo su trebali raditi prije godinu dana, a sad su vozovi isprolazili. To su najvažniji dometi samoorganiziranosti koju predstavlja ovih „pet temeljnih bošnjačkih institucija”. Doduše, pojavio se konačno i web portal o Popisu na kome se upravo odbrojava vrijeme do početka popisa. Lete cifre kao na benzinskoj pumpi.

Teško je ne biti ščuđen neozbiljnošću i bahatošću nekolicine mudrijaša iz Fondacije „Popis” koji su sebe proglasili odgovornim za narod, a nisu bili u stanju, već mjesecima, učiniti konkretne, djelatne, smislene iskorake. Pa ne misle oni valjda da je lijepljenje plakata po džamijama i držanje jedva posjećenih i dosadnih predavanja iz historije odgovor na vatru kojoj smo izloženi?! Nema ni jednog jasnog analitičkog progovora o karakteru Popisa! Nema ni jedne pretpostavke – šta ćemo biti poslije Popisa? Pa makar ta pretpostavka imala mobilizirajući karakter, da narod shvati kako su nam dani odbrojani ako ne dadnemo sve od sebe da umanjimo gubitke. Zar nije bilo normalno da se na jednom okruglom stolu okupe intelektualne snage u Bošnjaka, da se analitički obrade pojedini segmenti i pretpostave ishodi?! Taman posla, jer svu pamet u Bošnjaka posrkao je predsjednik BZK „Preporod” Senadin Lavić, koji je u ime svoje afirmacije – na bošnjačkim zgarištima! – začepio vrata širokom intelektualnom i kritičkom frontu u Bošnjaka.

Eto, neki dan je taj Lavić držao predavanje u Tuzli, a ona mala sala BKC, u koju stane stotinjak ljudi, bila je poluprazna. Tolika je to misija da u gradu od 150.000 Bošnjaka nema ni 50 ljudi da ga čuju! Održavaju se kojekuda skupovi „Popisa”, tj. „Preporoda”, ali bošnjački aktivisti se odabiraju principom negativne selekcije: što gori to bolji. Ako bude puno pametnih, neće se vidjeti „najpametniji”. Tako je izvan aktivizma ostalo na hiljade bošnjačkih inteletualaca koji su mogli dati doprinos dizanju buke oko opasnosti koja se nadvila nad bošnjački narod. A kako bi uopće bošnjačka inteligencija govorila na tom fonu – da je Popis nastavak genocida – kad na tom fonu ne govore, jer to tako ne vide, čelnici Fondacije „Popis 2013”?! U njih je sve potaman. S druge strane, Sejfudin Tokić je kazao da je Popis najvažniji događaj za Bošnjake u posljednjih stotinu godina. Tačno.

Na tribini u Maoči ja sam kazao da će Popis ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću, a snimak mog predavanja na you tube je, do momenta kad ovo pišem, vidjelo blizu 8000 ljudi. Ako nisam u pravu neko bi me morao demantirati, a ako sam možda u pravu, onda bi to morala biti uzbuna za „temeljne bošnjačke institucije”, za reisu-l-ulemu Kavazovića, i za člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, za velike i male bošnjačke lidere, sve odreda, da se oglase i počaste prestrašeni narod svojim pozlaćenim riječima.

Bacanje magle u oči

Ovu pretpostavku da će Popis ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću moguće je poduprijeti sa više adresa. Prvo, o „ubistvu”. Neće niko te ljude postrojiti pred otvorenom rakom i postreljati, onako kako su to po BiH radili tvorci Republike Srpske, ali će ti ljudi nakon Popisa dobiti ulogu mrtvih ljudi. Između Bošnjaka koji je ubijen u Srebrenici i Bošnjaka koji je pod prisilom raseljen u inostranstvo, a putem Popisa izbrisan iz ukupnog broja stanovnika – nema nikakve razlike. Obojica su mrtvi, ubijeni, od istog genocidnog projekta, koji se u prvoj etapi realizirao fizičkim likvidiranjem Bošnjaka, a u drugoj institucionalnim, dejtonskim, ispisivanjem Bošnjaka iz bosanske stvarnosti.

Onaj Bošnjak koji se ne popiše, biće ispisan, i otpisan, bez obzira da li će još uvijek imati bosanski pasoš, dolaziti u godinu-dvije na ćevape u Bosnu i navijati za našu nogometnu reprezentaciju. Bošnjačko postojanje mjeri se učešćem u ukupnom broju bošnjačkog stanovništva, i sve izvan toga manje je bitno. Toliko o „ubistvu” u navedenoj rečenici.

Drugo, postoji vjerodostojan statistički pokazatelj koji upozorava da bi oko milion raseljenih građana BiH, a poglavito Bošnjaka, moglo ostati nepopisano, odnosno, izvan ukupnog broja stanovnika. Činjenica je da se za izbore registrira oko 30.000 građana u dijaspori, od ukupno 1.300.000 koliko živi izvan BiH. Aktivna namjesto pasivne registracije utjecala je da sve manji broj bh. građana u dijaspori pokazuje interesovanje za ostvarivanje svog ustavnog prava da biraju svoje predstavnike u vlasti. Aktivna registracija nije ništa drugo do li proračunata namjera odstranjivanja iseljeništva iz izbornog procesa.

Bosanski Hrvat Jozo Grgić svojevremeno je kazao da je Izborni zakon genocidan, misleći na činjenicu da dejtonska država svjesno otežava proces glasanja za građane iz dijaspore. Pasivna registracija, pak, značila bi mogućnost glasanja za svakog ko ima bh. dokumenta, putem kojih je po automatizmu registriran. Stavljanje obaveze bh. građanima u iseljeništvu da odvajaju vrijeme, da se registriraju, uz razne prepreke iz ambasada, obesmislilo je taj angažman, a zapravo je, oduzelo Ustavom zagarantirano pravo bh. građanima u iseljeništvu da glasaju. Problem postaje kompleksniji kad se zna da naše iseljeništvo, gotovo u stopostotnoj mjeri, nije ekonomsko, nije ni političko, ni neko treće, već je iseljeništvo koje je nastalo zločinom etničkog čišćenja, pa svako kidanje veza sa tim iseljeništvom nosi pečat genocida. Upros tome, ova izborna diskriminacija prema 1.300.000 bh. građana, od kojih je oko milion Bošnjaka, nije potaknula nikakvog obudsmana, „helsinkija” i neku sličnu barabu za ljudska prava da se oglasi i založi za izmjene Izbornog zakona, kako bi bilo ispoštovano ustavno pravo iseljenih bh. građana.

Može li „Sejdić-Finci” biti važniji od 1.300.000 ljudi kojima se blokira pravo na glasanje? Ispade da je izborno pravo 1000 Jevreja i 10.000 Roma važnije od izbornog prava ljudi koji su bili žrtve etničkog čišćenja? Očito je da su međunarodni faktori, koji ovdje propisuju recepte za ljudska prava, propisali da iseljeni bh. građani nisu bh. građani, već nekakav kolateralni otpad koji treba što prije zaboraviti. U protivnom, valja nam se suočiti sa veoma nezgodnim pitanjem Aneksa sedam, čijom sprovedbom je uslovljen Dejtonski sporazum, pa kad se ugleda da uslov nije ispunjem, moglo bi nekome naumpast da traži povrat na prethodno pravno stanje, na Republiku Bosnu i Hercegovinu iz 1992. godine. Bošnjački mulci u politici, čiji su dometi određeni blejanjem u OHR, Američku ambasadu, u srpstvo i hrvatstvo, nikada nisu pokušali kroz institucije ozvaničiti brigu prema dijaspori. Dovoljno bi bilo samo da traže isto ono što Srbija i Hrvatska čine prema svojim građanima vani. Ali, zna se da je bosansko iseljeništvo dominantno bošnjačko iseljeništvo, da vezivanje Bošnjaka izvan sa Bošnjacima unutar Bosne i Hercegovine, jača i Bosnu i Bošnjake, da slabi velikodržavna kliješta Srbije i Hrvatske, pa se iz ovog državnog otpisivanja bh. iseljenika može razumjeti ko uistinu vlada dejtonskom državom.

Ovo dosad su bile benigne forme diskriminacije bh. iseljenika, jer od (ne)prijavljivanja za izbore nije bitno ovisila sudbina BiH, dok je nepopisivanje bh. iseljeništva kamen temeljac za betoniranje genocida. Kad izvan BiH, kao tzv. rezidentno stanovništvo, ili kao nepopisano-nepostojeće stanovništvo, ostanu stotine hiljada Bošnjaka, to je činjenica koja će dugoročno odrediti političke odnose u BiH, a oni se kroje naspram etničkih procenata, kao što su krojeni i na osnovu procenata iz Popisa 1991. godine. Uprkos tome, iz Agencije za statistiku vode kampanju da se iseljeništvo popisuje putem interneta, a što je direktno zagovaranje izopćavanja iseljeništva iz ukupnog broja stanovnika. Neki dan su na Krugu 99 dežurni Srbin Mirko Pejanović i direktor Agencije za statistiku Zdenko Milinović zbratimljeno poručili da „popis ne treba politizovati”, što je podvala i bacanje magle u oči, jer je Popis imanentno politički, budući da će stvoriti novu realnost u BiH. Zašto Pejanović i Milinović ne odu u Banja Luku da kažu koju riječ o javnom pozivanju Srba iz Srbije da dođu i popišu se u BiH? U Republici Srpskoj čak se organiziraju autobusi koji će dovlačiti Srbe iz Srbije.

Zar to nije „politizacija”? Ali, u fokusu je samo „politizacija Popisa” u Sarajevu, jer od uspavanih, zbunjenih, izluđenih ili iskompleksiranih Bošnjaka ovisi uspjeh ove genocidne operacije širokih razmjera. Krenuli smo u argumentiranje teze da će Popis ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću. Ako izgubimo milion Bošnjaka u iseljeništvu, i tome dodamo još koju desetinu hiljada onih koji će se pod medijskim pritiscima izjasniti kao tzv. Bosanci, to je dvostruko više od broja Bošnjaka koji su izginuli u Prvom i Drugom svjetskom ratu, koji su ubijani između dva svjetska rata (npr. masakr u Šahovićima), kao i u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu od 1992. do 1995. godine.

Srebrenica nad Bošnjacima

Kao što je jalovo narodu držati predavanja o identitetu u momentu kad je narod trebalo mobilizirati za Popis, tako je jalovo glumiti nekakvu kooperativnost i uglađenost kad naspram nas stoje bjelodane činjenice da je Popis genocidan. Dovoljno je samo razložiti činjenicu da će se Romi i Jevreji moći izjasniti na kamaru načina (Gurbeti, Cigani, i sl., ili Ćifuti, Sefardi, Aškenazi i sl.), a da će u konačnici biti grupisani kao Romi i Jevreji, dok je samo za Bošnjake propisana ta otežavajuća okolnost da se odrednice Musliman, Bošnjak-musliman, i sl., svrstavaju među Ostale, što je i sa historijskog i ovovremenog stanovištva velika nepravda. Onaj ko je to tako smislio, i dozvolio, jasno je imao na umu genocidnu namjeru da Bošnjaka bude što manje. Istu genocidnu i protuustavnu namjeru imaju halugari koji nagovaraju Bošnjake da budu tzv.

Bosanci., tj. da postanu Ostali, a Srbima i Hrvatima to ne smiju ni pomenuti. Zar ovi dokazi, uz očitu zavjereničku šutnju medija, nisu dovoljno jasna poruka da je Popis planiran kao genocidni projekt?! U gluhoći zavjere izgubili su se vapaji dijaspore, koja je tražila da se građani u iseljeništvu popisuju u ambasadama i konzulatima, kao što se radi u ostalim evropskim zemljama. Nestala su u šutnji i upozorenja Federalnog zavoda za statistiku koja impliciraju da se svjesno hoće umanjiti broj Bošnjaka. Postoji čitav korpus činjenica iz kojih se mogu očitati dokazi o genocidnosti Popisa.

Kako je onda moguće da šute mediji, da šute bošnjački političari, da šute svi koji su morali reagirati u povodu ovog zločina nad bošnjačkim narodom!? A šute, evo, i vrli intelektualci iz BZK „Preporod” koji, umjesto da dižu galamu oko institucionalnog genocida nad Bošnjacima, a oni filozofiraju k’o guske u magli. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli su nekakvi profesori studentima poručili da nema mjesta politizaciji, da se radi samo o statistici, jer će politički odnosi ostati uređeni po Popisu iz 1991. do realizacije Aneksa sedam – što je apsolutna laž. Dokaz pronalazimo u agencijskoj vijesti, objavljenoj nakon usvajanja Zakona o popisu, u kojoj stoji: „Kamen spoticanja za usvajanje zakona protekle dvije godine bio je član 48, kojim je bilo propisano da će se za formiranje vlasti koristiti popis iz 1991. godine do okončanja procesa povratka.

Problem je prevaziđen dogovorom lidera šest stranaka (SDA, SDP, SNSD, SDS, HDZ BiH i HDZ 1990) 28. decembra da iz zakona bude izbačen taj sporni član.” Očito je da ovi profesori ili ne znaju ili ih je neko obradio da ne znaju. Kako je moguće da su se u javnosti prije godinu dana pojavljivale sumnje u regularnost Popisa, a da danas tih sumnji više nema? Nije moguće da su obavještajci pokupovali, ucijenili, pozačepljali sva usta odakle bi se mogle čuti riječi istine o genocidnosti Popisa?! S obzirom da će nam cionisti iz Izraela prebrojavati i uništavati popisnice, putem ovlaštene firme, a da Republika Srpska odveć u Izraelu ima svoje „diplomatsko” predstavništvo, ništa ne treba da čudi. Ali, kako to nije začudilo tolike bošnjačke političare koji, uistinu, ili su mutavi do bola, ili su pokupovani!

Evo, pred nama je jedan citat iz oktobra prošle godine, koji je nedvosmislen u projekciji zla koje će se dogoditi: „Anadolija saznaje da je glavni cilj planirane prevare na popisu umanjivanje broja Bošnjaka, stimuliranjem njihove razjedinjosti pri izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti i izbjegavanjem da se popiše dijaspora, čime bi se povećao broj ostalih, a Srbi bi postali najbrojnija nacija u BiH.” Samozvane “temeljne bošnjačke institucije” su na osnovu ove sumnje, u proteklih godinu dana, morale izgraditi strategiju praćenja i reagiranja, namjesto što su tek u posljednjih mjesec počele mrdati ušima i očima. Bilo je dovoljno i vremena i dokaza da se Popis ruši kao projekt genocida, da se traže standardi kakvi u drugim zemljama, u našem susjedstvu, važe za popisivanje dijaspore, te standardi za grupisanje etničkih sinonima pod jednu odrednicu.

Šta se to događa sa našim akademskim potencijalima kad nisu sposobni, kadri i hrabri, da se suprotstave jednom ovakvo bjelodanom zločinu nad Bošnjacima? Gdje su te tolike bošnjačke institucije da istinom stanu u zaštitu Bošnjaka? Mi, koji smo oslobođeni od straha i od interesa, i kojima je Allahova Milost jedini Svjetionik, mi, niti hoćemo, niti možemo, niti imamo kad čekati da se „temeljne” i „netemeljne” bošnjačke institucije probude iz kliničke smrti. Zato obznanjujemo da ćemo, u bošnjačkom pamćenju i u budućnosti, Popis 2013. tretirati kao što tretiramo genocid u Srebrenici – kao sastavni dio međunarodne, srpsko-hrvatske i unutarbošnjačke zavjere protiv Bošnjaka! To znači sakupljanje dokaza koji svjedoče da je Popis kreiran i realiziran s ciljem umanjivanja broja Bošnjaka, i to znači pripremanje materijala za tužbu kojom će se pred domaćim ili međunarodnim sudom rušiti rezultati koji su dobijeni manipulacijom i osporavanjem ustavnih prava za 1.300.000 bh. građana u dijaspori, kao i na druge načine.

A to što u ovom zločinu sudjeluje i Eurostat, ne treba da buni, jer je Zapad od 1992. do 1995. pomagao genocid – srebrenicu nad Bošnjacima, pa nema nikakvog razloga da vjerujemo kako je vuk sa izmjenom dlake promijenio i ćud. I to što u Bošnjaka šute mnogi koji bi trebali govoriti, ne treba da buni, jer ovo nije prvi put da Bošnjaci bivaju izdani i prodani od svoje političke i akademske elite, koja u ime nekakvog šićara, ili kompleksa, ne zna kud udara. Znamo mi da smo Bošnjaci, i znamo da nam je vjera islam, i da nam je jezik bosanski, ali – to nije centar problema. Tema je – kako je u oktobru 2012. izvijestila Agencija Anadolija – „planirana prevara čiji je glavni cilj umanjivanje broja Bošnjaka na popisu”.

Protiv ove genocidne namjere treba se boriti ispravnim i masovnim popisivanjem, ali i pravosudnim rušenjem onih elemenata koji su doveli do eliminacije naših građana u dijaspori, i eliminacije mnogih koji su se „pogrešno” popisali. Priča o Popisu se ne završava, već počinje 15. oktobra 2013. godine. Tada počinje naše dokazivanje da je Popis realiziran sa genocidnim predumišljajem. Ne misli valjda neko da ćemo prihvatiti gubitak od milion Bošnjaka!?

Piše: Fatmir Alispahić
Izvor: saff.ba