Spomenički kompleks “Ratni tunel D-B”, u javnosti s pravom poznat kao Tunel spasa jer je upravo to i bila njegova misija za građane Sarajeva tokom opsade 90-ih godina prošlog stoljeća, sve je atraktivnija destinacija za posjete turista, kojih je više od 82.000 prošlo kroz ovaj muzej u prošloj godini.

Potvrdio je to Feni portparol Fonda memorijala, pod čijim okriljem kompleks i djeluje, Irfan Gazdić, naglašavajući da je riječ o povećanom broju turista u odnosu na godinu prije, kao i da se tendencija povećanja broja turista očekuje i u ovoj godini.

“Mislim da ne postoji zemlja koju mogu naći na karti da iz nje turisti nisu došli – od zemalja Bliskog i Dalekog istoka, zapadne Evrope, te Australije, Novog Zelanda, SAD-a, Kanade ili Latinske Amerike. Možda najviše turista dolazi iz regije, posebno Hrvatske i Slovenije, ali ne u toliko višoj mjeri od drugih turista. Diplomatski korovi također imaju svoju ulogu u promoviranju tunelskog kompleksa, s ambasadama stalno kominiciramo za dovođenje gostiju”, istaknuo je.

Gazdić podvlači da je prošla godina u cijelosti kroz niz aktivnosti i projekata bila posvećena obilježavanju 20. godišnjice prokopavanja i puštanja u funkciju tunela.

U januaru je rekonstruirana muzejska postavka i kuća Kolara, iz koje se ulazi u spomenički kompleks.

Mart, april i maj obilježili su Dani otvorenih vrata muzeja, kada su organizirani sati historije o značaju tunela za učenike devetih razreda u KS-u.

Razlog tome je što učenici ne mogu u udžbenicima učiti o nedavnoj historiji Sarajeva i BiH.

Također je sredinom maja organiziran okrugli sto radi razmatranja historijske osnove na koju će biti naslonjeni svi budući naučni radovi u vezi s tunelom.

“To je bilo prvi put da se naučno pristupilo tunelu, i da su segmenti ovog spomeničkog kompleksa potkrijepljeni dokumentima”, ističe Gazdić.

U znak sjećanja na noć između 30. i 31. jula 1993. godine kada je prokopan tunel, organizirana je prigodna manifestacija, dok je obilježavanje 20. godišnjice od izgradnje tunela krunisano 26. decembra svečanošću u Domu Oružanih snaga BiH.

Tu je prezentiran kratki dokumentarni film o nastanku Tunela spasa, predstavljena monografija “Tunel spasa” i izložba “Objekat D-B u svjetlu dokumentacije”, čiji je idejni tvorac kustosica spomeničkog kompleksa Dina Memić.

Gazdić najavljuje da je u ovoj godini planirano realiziranje započetih projekata. To se prvenstveno odnosi na proširenje kapaciteta za prijem gostiju. Plan je napraviti nove četiri videosobe s mnogo većim kapacitetom u odnosu na postojeće prostorije, koje sada mogu primiti 60 do 80 ljudi. Time bi bila stvorena mogućnost za prijem oko 300 ljudi u jednom trenutku.

Također, planirano je u skladu s finansijskim mogućnostima, otkupljivanje dodatnih parcela da bi kompleks bio proširen, uz izgradnju poligona s improvizovanim minskim poljem.

“Time bi tunel bio produžen još jednom trasom od 30-ak metara, te bi se iz njega ulazilo u improviziranu tranšeju koja bi oko sebe imala minsko polje. To bi bila dodatna atrakcija za sve, jer bi to bilo u skladu s autentičnim ratnim izgledom tunela. Sada imamo na raspolaganju 25 metara tunela otvorenih za posjete”, istaknuo je Gazdić.

Govoreći o planovima da se tunel obnovi u punom kapacitetu ispod aerodromske piste, on naglašava da je u ovom trenutku to teško očekivati, jer takav projekt zahtijeva velika finansijska sredstva. Također je potrebno prvenstveno osposobiti kuću “Sloboda” s druge strane piste, te riješiti međunarodna pitanja, jer tunel prolazi ispod međunarodnog teritorija pod jurisdikcijom međunarodnih sigurnosnih agencija.

Gazdić zaključuje da se gotovo svakodnevno radi na proširenju stalne baze eksponata, a pokrenut je i proces njihovog otkupa.

“Muzej trenutno ima više od 500 eksponata različitog karaktera. Sam tunel je eksponat, s kolicima, alatima i improviziranim plastičnim cipelama za izgradnju tunela, raznom municijom, dnevnicima koji su vođeni tokom izgradnje, fotomonografijom, te brojnim dokumentima, a i kuća Kolara je muzej sam po sebi jer je ona autentičan ulaz u kompleks ratnog tunela”, podvukao je.
(FENA)

Tunel spasa

Jedini način da se iz opkoljenog Sarajeva izađe do slobodne teritorije bilo je pretrčavanje aerodromske piste. Teška situacija i blokada grada naveli su na razmišljanje o izgradnji podzemnog puta ispod piste. O podzemnom putu razmišljao je i vojni vrh, a prvi pokušaj bio je da se nađe poprečna drenažna cijev koja se nalazila ispod Aerodroma i koja je korištena za prikupljanje podzemnih voda. Zbog nemogućnosti pronalaska plana Aerodroma, ta ideja je propala, te se ponovo nameće ideja izgradnje podzemnog tunela.

Krajem 1992. godine general Rašid Zorlak angažuje dva inžinjera, Fadila Šeru i Nedžada Brankovića, da naprave projekt za izgradnju. Određene su polazne tačke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt za izgradnju završen je u januaru 1993.

Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović izdao je 12. januara naredbu za organizaciju prvih radova. Radovi su napokon otpočeli 28. 1. 1993. Prve tunela iskopali su 1. 3. 1993. godine pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH. Za kopanje su korištene krampe i lopate, a jedina rasvjeta bila su kandila (posudice napunjene jestivim uljem sa kratkim fitiljem).

Zbog nedostatka opreme i materijala radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima.

Krajem aprila počelo je i kopanje iz pravca Butmira. Poseban problem predstavljala je podzemna voda. Zbog prekida u napajanju el. energijom, voda se iz tunela često iznosila u kantama ili kanisterima. Sa strane Dobrinje za ojačavanje zidova koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama. U Sarajevu je bilo gotovo nemoguće pronaći drvo, dok je u Butmiru bilo obrnuto. Korišteno je drvo sa planine Igman.

Agresor je u međuvremenu saznao za kopanje tunela, pa su radovi bili otežani stalnim granatiranjem. I pored svih poteškoća na koje je nailazila ideja o tunelu, ali i samo kopanje tunela, 30. 7. 1993. godine oko 21 sat, dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma. Tog dana Sarajevo je dobilo mali, ali siguran prolaz do Butmira, Igmana i ostale slobodne teritorije RBiH.

Na samom početku rada tunela sve se nosilo na leđima i u rukama. Prenošena je hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Naknadno je postavljena pruga, pa je transport olakšan korištenjem malih vagona. Kroz tunel su uspostavljene i telefonske veze Sarajeva i slobodne teritorije. Poslije je kroz tunel proveden i cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prenos električne energije.

Turistima koji danas posjećuju Muzej tunela spasa nezamislivo je da je nekoliko stotina hiljada ljudi zavisilo od malog uskog prolaza ispod Aerodroma. Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstankom. Nema sumnje da je Tunel spasa odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada, Sarajeva.

Podaci iz brošure “Tunel spasa”, autora Bajre i Edisa Kolara (tunelspasa.ba)