Oduvijek sam sa čudom gledao na ljude koji mnogo pričaju a ništa ne kažu. Ubiše se od priče, metafore pucaju na sve strane, latinski im blizak ko da im je maternji jezik, na kraju se u tim dijaloškim driblinzima tako zapetljaju da teško pronađu loptu koja je bila u „njihovim nogama“.

A da bi bio njihov sagovornik moraš imati ili dobre nerve i britku pamet ili naći načina da monolog prebaciš na kolosjek ignorisanja. Jer teško je slušati gluposti.

A upavno sam nedavno (Bogu hvala nisam bio usamljen) slušao prvoligaške gluposti samozvanog „muftije beogradskog“ Muhameda Jusufspahića. Nesiguran i u dijalogu i u monologu, pogleda zamagljenog od mržnje čim se spomene i Sarajevo i Bosna, „mucavih“ rečenica, gotovo svake sekunde guta pljuvačku, knedla mu u grlu…..sam je sebe zapetljao u sopstvenim lažima. Gordijev čvor, onaj njegov, nije mogao ni on bez mača kutarisati a mača nije imao. Mač je bio suprotno od njega. Jusufspahićev dan žalosti počeo je onog momenta kada je pristao da gostuje u emisiji kod Duške Jurišić. Suprotno od njega sjedio je muftija Zukorlić. Evidentan rob okruženja u kojem živi hodža Jusufspahić ne pokaza sekundicu stida kada reče da je porijeklom iz prelijepog Bugojna ali za Sarajevo i Bosnu nema ljubavi.

Poziva hodža Jusufspahić na dijalog mada ne umije pružiti ruku ali zato zna podmetnuti nogu tamo gdje treba i kada treba. Ali mu i to podmetanje slabo ide od….noge. Poziva hodža Jusufspahić na islamsko jedinstvo u Srbiji ali podržava agesiju od 2007 i (ne)legitimnog „reisa“ Zilkića. Želi hodža Jusufspahić da pomogne ali na svoj način a ne na onaj kako bi trebalo i pred Bogom i pred ljudima. Legalna municija je potrošena ali hodža Jusufspahić voli ilegalu. Pa pokušao i sa provokacijama-ne zove muftiju Zukorlića-muftija već efendija. Ali lijepe mu se usne, cigla u grlu, pomalo i ruke drhte(ko je gledao i vidio je). Edin Čalo,ljudina sarajevska koja po čitav dan od Vratnika do Hrasnice prodaje olovke i upaljače sutradan mi reče: Jesil gledo onog hadalja beogradskog? Ništa ga ja skonto nisam a vala ne znam jel i on sam sebe razumio. Kakva njegova ahmedija, bolje mu je da se upise u stranku beogradskih drolja. One imaju slogan-za razliku od ostalih mi svima dajemo. On je i dušu dao. Što bi reko dobri Džema Bijedić-Crno nam se piše al propasti nećemo. E što se pisalo, pisalo se.

Crne tinte ima još malo. Nestaje polako. Ali hodža Jusufspahić zadnjim atomima i tinte i snage upita Muftiju-a sa kim ćeš u koaliciju? I osta bez odgovora. Najjači detalj u emisiji. Ne reče hodža Jusufspahić da je naslijedio „muftijstvo“ od babe rahmetli, ne reče da će i on titulu predati nekom od svoje djece, predao bi najradije ženi svojoj Gordani ali ne može žena biti muftija. A možda i može u privatnim džamijama gdje se nakon namaza tali „halal meso“. Ne bih mogao da živim u tom gradu, sa tim ljudima. Pun grad praznih ljudi-tako bi to bilo. Kaže Edo za hodžu Jusufspahića-on je i dušu dao. Ne konta dobri Edo neke stvari. Ne može se dati ono čega nemaš. Ono što prodaš to više nije tvoje. Za neke ljude fakat nemam riječi a za neke riječi nemam ljude. Tako mi je kako mi je. A tamo gdje je duša prazno je mjesto kod hodže Jusufspahića. U hadalja prazna hazna. A rado bi zamutio vodu na izvoru. Svaka pogan bi vrelo zamutila al vrelo ostaje vrelo. Čisto i sjajno.  Piše: Admir F Beganović (SBK)