11.09.2011. godine u Novom Pazaru je održano Drugo zasjedanje Svebošnjačkog Sabora Sandžaka, na kojem je sačinjena i usvojena Deklaracija o diskriminaciji u Sandžaku koja je izazvala nesuglasice između Emira Elfića i Šerifa Marukića sa jedne i Izvršnog odbora Bošnjačke demokratske zajednice sa druge strane.
Jedan od glavnih ciljeva BDZ-a je bio da, upravo kroz usvojenu Deklaraciju, ukaže na položaj Bošnjaka u Sandžaku, koristeći parlamentarne procedure djelovanjem njezinog poslanika i predsjednika stranke, u to vrijeme Emira Elfića. Ulaskom BDZ-a u parlament Srbije, cilj je bio utvrditi integritet sjevernog dijela Sandžaka u sklopu države Srbije. Pored toga, bilo je potrebno i spriječiti utjecaj Beograda na legitimne institucije Bošnjaka, prije svega na Islamsku zajednicu u Srbiji. Međutim, predsjednik BDZ-a Emir Elfić je odmah nakon inaguracije na mjesto poslanika u Skupštinu Srbije odbacio deklaraciju(iz njemu znanih razloga), pod izgovorom da BDZ treba da izlaz iz krize, nastale agresijom na Islamsku Zajednicu u Srbiji, traži u partnerstvu sa istim onim političkim i obavještajnim strukturama koje su bile direktni učesnici u razbijanju jedinsta Bošnjaka u Sandžaku. Takva odluka je naišla na veliko odobravanje stranke SDP i Elfićevog starog/novog mentora Rasima Ljajića i jednog dijela SDA Sandžaka koja je bila okupljena oko Sulejmana Ugljanina i Esada Džudževića.
“ Zdraviji” dio SDA Sandžaka, okupljen oko Fuada Bačićanina, zalagao se za saradnju sa BDZ-om i sprovođenje Deklaracije o diskriminaciji u Sandžaku, koju je usvojio Svebošnjački Sabor. Zbog takvog stava Fuada Bačićanina i njemu bliskih ljudi, došlo je do krize u vladajućoj strukturi u Novom Pazaru, koja se završila smjenom Fuada Bačićanina sa mjesta predsjednika skupštine grada Novog Pazara. Plan da se Fuad Bačićanin skloni sa političke scene Sandžaka je upravo urađen preko Emira Elfića, Marukića i gospođe Škrijelj, koja je uz njih bila Rasimov igrač u BDZ-u. Deklaracijom o diskriminaciji u Sandžaku je počelo pregrupisavanje u SDA Sandžaka i preispitivanje gledišta na položaj Bošnjaka i njihovih institucija u Sandžaku i Srbiji. Za sada je po mojoj procjeni odnos snaga Ugljanin na jednoj i Fuad na drugoj strani 60 naprema 40 posto u korist Ugljanina. U stranci SDA Sandžaka raste nezadovoljstvo radom njenog rukovodstva kada su bošnjački nacionalni interesi u pitanju. Pitanje je vremena kada će stranku preuzeti “zdravi” dio okupljen oko Fuada Bačićanina.
Elfićevo djelovanje i saradnja sa SDP-om rezultiralo je time da su se čelni ljudi BDZ-a energično pozvali na pravo izglasavanja nepovjerenja Emiru Elfiću. BDZ je izglasavanje nepovjerenja Elfiću smatrala obavezom prema svojim biračima, uzimajući, prije svega, u obzir nacionalni interes Bošnjaka. BDZ je svjesna činjenice da rješenje kompleksne situacije u Sandžaku samo djelimično zavisi od Elfića, Ljajića ili Ugljanina. Problem je u državi Srbiji, odnosno njenim institucijama koje ne žele sagledati realnost, a ta realnost je pokret koji se, igrom slučaja, zove MUFTIJA. Sve dok instituciju MUFTIJA budu negirali i stavljali u drugi plan, stanje će biti kakvo jeste. Ugljanin, Ljajić i Elfić se mire sa tim da Sandžak kao evropska regija nema budućnosti na Balkanu. Za BDZ je to neprihvatljivo. Ono što je očigledno je da je Deklaracija o diskrimisanju u Sandžaku razotkrila Elfića i na neki način ga primorala da igra otvorenih karata. Maske su pale. Spor sa Elfićem se, dakle, po mnogo čemu nije vodio samo oko deklaracije, već je to bio jedan suštinski spor oko same sudbine Bošnjaka Sandžaka i njihove budućnosti. Sa tim u vezi zanimljiva je izjava Emira Elfića na predizbornoj skupštini u Amsterdamu (Holandija), gdje je izjavio sljedeće: ”Ja, Emir Elfić, ću jasno podržati Deklaraciju u parlamentu Srbije, gdje će se jasno vidjeti koji je političar iz redova bošnjačkog naroda za Autonomiju Sandžaka”. Koliko je bio iskren procijenite sami.
Za nas Bošnjake iz Sandžaka sprovođenje Deklaracije o diskriminaciji u Sandžaku je jedna vrsta garanta, gdje bi se Bošnjaci kroz model Autonomije Sandžaka kao evropske regije samoorganizirali, tj. osamostalili, što naravno ne znači stvaranje države u državi, već pravo da odlučujemo sami o sebi u sklopu države Srbije. Takva ideja je od strane Emira Eflića dočekana na nož, pod sumnjom da je ovakva deklaracija samo uvod u definitivno otcjepljenje Sandžaka od Srbije. On, Emir Elfić, nije shvatio da biti samostalan znači, donositi samostalno odluke i ne biti potčinjen drugima, tj. ne dozvoliti drugima da utječu na nacionalna i vjerska pitanja Bošnjaka u Sandžaku. Konkretno, to znači ne dozvoliti zvaničnom Beogradu da se miješa u unutarnje stvari bošnjačkog naroda. Nažalost, pokazalo se da Elfić nije bio usamljen u donošenju odluka. On je, svakako, imao beogradsko zaleđe, koje mu je omogućavalo i diktiralo takvo ponašanje.
Bivši koordinator BDZ-a za Zapadnu Evropu
Mirsad Kuburović. (sbk.eu.com)
