Još davno (1601.) je Mavro Orbini, dubrovački benediktanac, pisac, ideolog i historičar za Bošnjake i bosanski jezik rekao da je: “…najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika”.
Tridesetak godina nakon što je zapisao ovu svoju izreku, znameniti Bošnjak, Muhamed Hevaji Uskufi, rođen u Tuzli, 1631. godine, napisao je jedan od najstarijih rječnika na Balkanu, tursko-bosanski rječnik.
Informacije radi, prvi rječnik srpskog jezika nastao je skoro dva stoljeća kasnije, 1818. godine, Vuk Karadžić napisao je rječnik na ćirilici i ijekavici, a sadržio je 26.270 riječi.
Međutim, nakon 1878. godine i odlaska Osmanlija, uslijedio je period borbe za opstanak, jer su Bošnjaci nedugo nakon toga ostali bez jezika i etničkog porijekla, a vjerska diskriminacija počela je da uzima danak. Nekada glavni faktor balkanske politike, Bošnjaci, postali su preko noći, nemoćni i nijemi promatrači.
U narednim političkim sistemima, bosanski jezik je preimenovan u srpsko-hrvatski, a Bošnjaci su doslovno ukinuti, pa se moglo birati između: Srbin, Hrvat ili neopredijeljen. Tek nakon osamostaljenja BiH, mogli smo da budemo Bošnjaci koji govore bosanski jezik. Međutim, oni koji su sprovodili ovakve, fašističke ideje i zakonike, i nakon raspada prethodnih političkih sistema, nastavili su da njeguju tradiciju obespravljivanja.
Zar treba da nas čudi puko negiranje onih koji su bili spremni da nas etnički istrijebe, samo zato jer smo različiti? Njihove riječi su “mehlem”, za razliku od onoga što su nam priređivali u toku agresije na BiH.
Zanimljiva činjenica je da su Amerikanci, prije tačno 133 godine čuli i posvjedočili da postoje Bošnjaci, ponosan i neustrašiv narod, tamo negdje, hiljadama kilometara daleko…
New York Times je 3. Oktobra 1880. godine, objavio članak pod naslovom “EUROPE’S APPLE OF DISCORD” (Evropska jabuka razdora), gdje stoji:
“Bošnjaci (The Bosniaks) 1878. nisu imali racionalne šanse da slome Austriju, ali su se unatoč tome borili.”
I na kraju, zapitati se kakav je moral i svijest onih ljudi koji pred nepobitnim činjenicama, okreću glavu i pričaju davno ispričanu priču, koja je, nažalost, naslijeđe fašističke idologije.
Historija svjedoči da puko mijenjanje naziva i mjere represije ne mogu uništiti ono što smo stoljećima njegovali, vjeru islam, bosanski jezik i naš bošnjački identitet.
Pripremio: Resul Mehmedović
