Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a zahtjeva od primijera Crne Gore, Mila Đukanovića, da se javno izvini svim Bošnjacima zbog nanesenog duševnog bola, te da će se u suprotnom smatrati da se nije odrekao genocidne politike čija je ideološka osnova pohranjena u „Gorskom vijencu“, i shodno tome, u buduće, zauzimati stav prema samom Đukanoviću i politici koju on predstavlja.
Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a najoštrije osuđuje slavljenje počinalaca i ideologa genocida, kao i negiranje genocida od strane premijera Crne Gore Mila Đukanovića u povodu obilježavanja 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, crnogorskog vladike i vladara iz 19. vijeka.
Naime, tokom skupa ispred Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, Đukanović je, u zanosu romantičarskog pseudonacionalizma, kazao da „su Lovćen i Njegoš sinonimi crnogorske slobode. Njegoš nije bio pjesnik genocida, niti inspirator zločina. On nije pozivao u borbu protiv bilo kojeg naroda, već u borbu za slobodu“. Danas počast Njegošu odaju država savremenih stremljenja koju smo obnovili mudrošću, demokratski izraženom voljom. Njegoševski rečeno: „Provedrilo je više Gore Crne“. Đukanović je izrazio uvjerenje da je evropski put Crne Gore njegoševski put, te „da ne sumnja da bi Njegoš bio ponosan na današnju Crnu Goru“.
Ono što je krajnje licemjerno je da se, u sastavu odbora za obilježavanje ovog događaja, nalaze i pojedinci sa bošnjačkim imenima, koji zarad promovisanja vještački održive nacionalne samobitnosti svojih mentora „slave“ dželata svoga naroda.
Petar II Petrović Njegoš, za života poznat kao vladika Rade (po rođenju Rade Tomov Petrović), živio od 1813. do 1851. godine. Njegovo glavno djelo „Gorski vijenac“ opisuje zbivanja u Crnoj Gori s kraja 17. vijeka.
Noviji autori smatraju da je u pitanju početak 18. vijeka, te je poznata kao “istraga poturica“. Radi se o masovnim progonima Bošnjaka Crne Gore (tzv. “poturica”), potaknutim slabljenjem Osmanskog carstva u Evropi, tokom Velikog bečkog rata (1683-1699). Ohrabreni vojnim uspesima hrišćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvođeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom Ščepćevićem, namjeravali da se oslobode od Turaka tako što bi Bošnjake koji su vijekovima živjeli na tim prostorima pokrstili ili ih istrijebili. Njegoš ove zločine predstavlja kao nužnost radi oslobođenja Crne Gore.
Nema sumnje da je namjera ovog djela, bila i ostala, veličanje zločina koji su do tada bili počinjeni nad Bošnjacima i ideološka podloga i inspiracija za činjenje novih, zaključno sa posljednjim genocidom u Srebrenici.
U „Gorskom vijencu“, pored ostalih, nalaze se i ovakve poruke:
„Ujedno su ovce i kurjaci, združio se Turčin s Crnogorcem, odža riče na ravnom Cetinju“
„Što će đavo u kršćenu zemlju?“
„Što gojimo zmiju u njedrima?“
Genocidno podučavanje: Milo i Njegoš
„Kakva braća, ako Boga znate, kada gaze obraz crnogorski, kada javno na krst časni pljuju!
Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom! “
„Udri za krst, za obraz junački, ko gođ paše svijetlo oružje, ko gođ čuje srce u prsima! Hulitelje imena Hristova da krstimo vodom ali krvlju!“
„Trijebimo gubu iz torine!“
„Nek propoje pjesna od užasa, oltar pravi na kamen krvavi.“
„No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte i šarajte uskrsova jaja, časne dvoje postah da postite, za ostalo kako vam je drago! Ne šćeste li poslušat Batrića, kunem vi se vjerom Obilića i oružjem, mojijem uzdanjem, u krv će nam vjere zaplivati,- biće bolja koja ne potone!“
Ovo su samo neke, kao što kazasmo, u nizu fašističkih poruka koje se mogu naći u „Gorskom vijencu“, autora kojeg premijer Crne Gore naziva „ocem moderne Crne Gore“ i kaže da je „dvadeseti vijek za Crnu Goru bio vijek iskušenja, klonuća i katarzi, ali da je ona opstajala u neugasloj Njegoševoj iskri slobode..“
Da smo u pravu kada tvrdimo da je „Gorski vijenac“ bio i ostao ideološka podloga za genocid nad Bošnjacima svjedoče i riječi Matije Bećkovića, koji u knjizi, Služba „O motivu Gorskog vijenca“ kaže:
„Jedna od naših istraga počela je istragom poturica. Njene nesagledne dubine i njenih posledica bio je svjesniji Njegoš nego bilo ko poslije njega. I to one istrage prve i najmanje, više nego mi, i nje i svih kasnijih i već…“
Stoga se Đukanovićeve riječi jedino mogu razumjeti isključivo kontekstu činjenica da se za njegova mandata desilo deportiranje bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore koji su predati u ruke ratnim zločincima Mladiću i Karadžiću, otmica iz voza u Štrpcima, ubijanje bošnjačkih civila u Bukovici, paljenje kuća i lokala i protjerivanje Bošnjaka iz Pljevalja, Kaluđerski laz. Ništa do sada vlada na čijem je čelu, preko 20 godina, Milo Đukanović nije učinila kako bi se vinovnici ovih zlodjela adekvatno kaznili.
Posebno je zabrinjavajuće da ovakvi stavovi crnogorskih zvaničnika dolaze u godini kada se Bošnjaci, posebno oni iz Plava i Gusinja, sjećaju bolnih događaja iz 1912. i 1913. godine, kada su zločinci nošeni „stihovima i književnošću“ iz Njegoševog Gorskog vijenca ubili na Previji preko 800 Bošnjaka Albanaca, a njih oko 13 hiljada nasilnio pokrstili.
Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a poziva sve relevantne institucije koje okupljaju Bošnjake, ali i sve ljude dobre volje, da se odlučno suprostave politici veličanja fašističkih i genocidnih djela, politici genocida u kontinuitetu. Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a zahtjeva od primijera Crne Gore, Mila Đukanovića, da se javno izvini svim Bošnjacima zbog nanesenog duševnog bola, te da će se u suprotnom smatrati da se nije odrekao genocidne politike čija je ideološka osnova pohranjena u „Gorskom vijencu“, i shodno tome, u buduće, zauzimati stav prema samom Đukanoviću i politici koju on predstavlja, piše u saopćenju.
Autor: BINA
