Aćif (Bljuta) Hadžiahmetović, u narodu poznat kao Aćif efendija, jedan je od najuglednijih sandžačkih političara između dva svjetska rata. To je čovjek koji je bio najzaslužniji za odbranu sandžačkog glavnog grada od četnika.

Aćif efendija je rođen 1887. godine u Novom Pazaru, od oca Emin-age Bljute i majke Jalduze. Aćif nije imao braće već dvije sestre, stariju Azizu i mlađu Ulfetu-Ufu. Iako se preživao Bljuta po ocu on je uzeo drugo prezime (Hadžiahmetović), po djedu Ahmetu koji je bio hadžija. Prema podacima rahmteli Omera efendije Koničanina Aćif je “za vrijeme turske uprave završio “ruždiju” (nižu gimnaziju) u Novom Pazaru a kasnije bio sudski pisar u Vučitrnu. Poslije zaposijedanja Novog Pazara, početkom 1913. godine Aćif seli u Tursku, gdje ga zatiče Prvi svjetski rat.” Završio je tursku vojnu akademiju u Bitolju, istu onu na kojoj je studirao i prvi turski predsjednik Mustafa Kemal-Ataturk. Po završetku akademije stekao je čin kapetana.

Nakon završetka rata (1920) vraća se u Pazar i odmah se uključuje u politički život ovog grada.
U novoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, Aćif efendija, zajedno sa Ferhat-beg Dragom, postaje jedan od vođa bošnjačko-albanske stranke Džemijet-el-islami. Ova stranka je okupljala Bošnjake i Albance muslimane iz Sandžaka, Kosova i Makedonije. Pošto nije htjela da se potčini diktaturi kralja Aleksandra l i Nikole Pašića, Džemijetu je, nakon velikog terora nad Bošnjacima novopazarskog sreza, 1924. godine zabranjen rad. Aćif efendija je tokom 1939. godine i prve polovine 1940. godine bio član Vakufske direkcije i Vakufskog sabora u Skoplju.” (2)
Od ukidanja Džemijeta 1924. pa do pojave SDA (Stranke demokratske akcije) 1990. godine, Bošnjaci-muslimani sa ovih prostora nisu imali svoju političku stranku. Sandžački narod je Aćif efendiji posebno zahvalan zbog njegovog angažovanja u zaustavljanju iseljavanja muslimanskog življa u Tursku. On je kao centralna figura bošnjačkog političkog i vjerskog organizovanja u novopazarskom kraju, bio meta tri neuspjela politička atentata. Za prva dva odgovorni su velikosrpski nacionalisti iz Beograda, a za treći su odgovorni lokalni komunisti koji su za egzekutora bili odredili Hasa Rožajca, ali se na kraju od toga odustalo.
Prema izjavi Huseina-Gena Zatrića, jednog od najboljih poznavalaca ratnih i poratnih zbivanja u novopazarskom kraju, “prvi atentat” na Aćifa efendiju je izvršio lokalni srpski nacionalist Miljojko Roginjac. Bilo je to u ljeto 1933. godine. Napadač je sačekao Hadžiahmetovića ispred njegove kuće koja se nalazila u Ćerćiskom sokaku (današnja ul. Gojka Bačanina), i napao ga noću sjekirom s leđa. Ulica je bila slabo osvijetljena ali je Aćif opazio njegovu sjenku na zidu i hitro se okrenuo. Roginjac ga je okrznuo sjekirom po glavi i ramenu. Pa ipak, Aćif efendija je uspio da mu istrgne sjekiru iz ruku i da pozove komšije koji su brzo istrčali i pružili pomoć ranjenom Hadžiahmetoviću.”

O ovom događaju pisao je i Omer-efendija Koničanin u svojim Sjećanjima:
“U toku ljeta 1933. godine, za vrijeme Ramazana, dva nepoznata čovjeka napali su sjekirom Aćifa Hadžiahmetovića. Napad je izvršen u Žičkoj ulici, sada ulica Gojka Bačanina, ispred Aćifove kuće. Organizatori napada planirali su da se Aćif ubije. To im nije uspjelo. Aćif je zadobio samo teže povrede po glavi i ramenu. Po čaršiji se pričalo da su Aćifa napali i povrijedili Miljojko Roginjac, službenik, sada radi u Higijenskom zavodu u Novom Pazaru i Bako Marovac, radnik, oba iz Novog Pazara. Istraga je konstatovala da su napadači nepoznati.”

Drugi atentat je 1935. godine pokušao da izvrši Murat Kamešničanin, član “Jereze 1″ i Aćif efendijin politički protivnik, u hotelu “Vrbak”. Treći atentat je trebao da izvede Haso Rožajac ali se u posljednjem trenutku odustalo od toga.

Sudbonosne 1941. godine Aćif efendija organizuje odbranu Pazara od napada srbijanskih četnika koji su krenuli iz pravca grada Raške. Neprijateljski plan je bio da Sandžak pritisnu sa svih strana, prvo iz pravca istočne Bosne, zatim iz pravca Crne Gore, a sa srbijanske strane iz pravca Ivanjice i Raške. Cilj četničkih komandanata je bio zauzeti Novi Pazar, a njegovo stanovništvo pobiti i protjerati. Međutim, događaji su pokazali da je najžešći otpor četničkim jedinicama pružilo baš stanovništvo Novog Pazara, potpomognuto jedinicama sa Pešteri i jedinicama kosovskih Albanaca koje je predvodio legendarni Šaban Poluža. Na planinama koje okružuju Novi Pazar polovinom 1941, godine se formiraju četnički odredi sastavljeni od Srba iz deževskog (novopazarskog) i moravičkog sreza. Planine Kopaonik, Rogozna, Golija, i dolina rijeke Ibra u pravcu Raške i Kraljeva, bile su prepune četnika.
Istog dana kada je Kraljevina Jugoslavija potpisala bezuslovnu kapitulaciju (17. aprila 1941.), njemačka vojska je ušla u Novi Pazar. Stanovnici nisu skrivali zadovoljstvo zbog dolaska Nijemaca, jer su se nadali da će u okviru nove vlasti biti bolje nego pod srpsko-crnogorskom okupacijom uspostavljenom u novembru 1912. godine. Poštujući historijsko pravo na autonomnost ove regije, njemačka komanda je dozvolila i omogućila sandžačkim prvacima da povrate vlast koja im je oduzeta nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine.

Na Savjetovanju u Kosovskoj Mitrovici, koje je njemačka Krajskomanda organizovala 19. aprila 1941., politička vlast i upravljanje se predaje sandžačkim Bošnjacima-muslimanima. Pored Bošnjaka na ovom sastanku koji je održan u hotelu “Jadran”, prisustvovali su i najuticajniji kosovski Albanci. Na savjetovanju je bilo oko 60 Albanaca i Bošnjaka i 20 njemačkih oficira koje je predvodio general Eberhart. Iz Pazara su bili prisutni Aćif efendija i Ahmed Daca, iz Sjenice Omer Čingić i još jedan predstavnik iz Tutina. Ključne funkcije u Novom Pazaru preuzimaju Aćif efendija, Ahmed Daca i Bahrija Abdurahmanović. Sve važne položaje koje su ranije držali Srbi preuzeli su Bošnjaci, a iz žandarmerije su izbačeni svi Srbi i Crnogorci, jer Hadžiahmetović nije imao povjerenja u njih. Ta njegova dalekovidost i preventiva pokazale su se u kasnijim događajima kao potez koji je spasio Novi Pazar a time i cijeli Sandžak, jer ključ odbrane nalazio se u ovom gradu. Za komandanta žandarmerije postavljen je kaplar Azem Hadžović. U red najuglednijih Pazaraca tog vremena, pored Aćif efendije ulazili su sljedeći prvaci: Ahmed-aga Daca, sreski načelnik i predsjednik opštine Novi Pazar, Ejup-aga Ljajić, Murat efendija Sukić, muftija, Džemail-aga Bošnjović, Mahmut efendija Elfić, Alijaga Ćilerdžić Avdul-aga Ćilerdžić, Ahmet-aga Ćilerdžić, Šemsi-beg Čavić, Sulejman-beg Rasovac, Šerif-aga i njegov sin Sinan-aga Grbović, Šućurija efendija Hamzagić, Jonuz-aga Gusinac, Šefkija Kapidžić, advokat, Bahrija Abdurahmanović, diplomirani ekonomista i drugi. Pored pazarskog muftije Murat efendije Sukića najveći vjerski autoritet je bio hafiz Ibrahim Riđanović, koji je u ovaj grad došao iz Bosne i u kojem je proveo niz godina službujući kao šerijatski sudija. Riđanović je kod ovdašnjeg stanovništva stekao ogroman ugled, pa mu je prilikom njegovog povratka u Sarajevo priređen nesvakidašnji ispraćaj. On je Novi Pazar napustio 1936. godine, odakle je otišao na novu službu u Sarajevo. Jedan je od potpisnika čuvene “El Hidajine” Sarajevske rezolucije iz 1941. godine, prvog antifašističkog protesta u tadašnjoj porobljenoj Evropi.

S obzirom da je odlično poznavao uticajne Albance sa Kosova, Aćif je ubrzano počeo raditi na naoružavanju stanovništva Novog Pazara i okoline, kako bi se uspješno suprotstavili nadolazećoj četničkoj opasnosti. Osjećajući kakvo se zlo sprema iz Srbije i Crne Gore, sandžački Bošnjaci se organizuju u samoodbrambene jedinice, u narodu poznate kao Narodna milicija ili samo Muslimanska milicija. One su formirane kao prirodan odbrambeni refleks muslimanskog stanovništva na nadolazeću četničku opasnost koja je vrebala iz Ibarske doline i sa planina Kopaonika, Golije, Javora, Zlatara, Bjelasice, i drugih na kojima su živjeli srpski i crnogorski seljaci koji su oduvijek gajili mržnju prema Bošnjacima i vrebali pogodne trenutke (uglavnom su to bili veći ratovi), kada su silazili sa brda i izvodili krvave pireve po pitomim sandžačkim mjestima. Da su planine i šume mjesta gdje se Srbi i Crnogorci najprirodnije osjećaju, pokazao je i rat koji se vodio u Bosni i Hercegovini (1992-1995).

Prema planu Draže Mihajlovića, četnici sve jače stežu obruč oko Novog Pazara. Oni su planirali opkoliti Pazar sa tri strane, iz pravca Ibarske doline, jedinicama koje je predvodio Radomir Cvetić, aktivni kapetan kraljeve vojske. Sa planine Golije, koja se nalazi sjeverozapadno od Novog Pazara trebalo je da napadnu vasojevićki četnici, l najzad iz trećeg pravca, s desne strane Pazar su trebale napasti četničke jedinice s Kopaonika, Rogozne, Ibarskog Kolašina, Nikoljače i Vračeva koje je predvodio Mašan Đurović.

 

Napad albanskih dobrovoljaca na Ibarski (Srpski) Kolašin i njegovo osvajanje

lako je Aćif efendija bio rođeni Pazarac imao je u svojim venama i albanske krvi (otac mu je bio Albanac). On je imao odlične veze sa kosovskim Albancima koji su držali skoro svu vlast na Kosovu. Novopazarski srez je prema njemačko-italijanskom dogovoru pripao Kosovsko-mitrovačkom okrugu, pa su veze Bošnjaka i kosovskih Albanaca postale još jače. Zahvaljujući svom utjecaju kod albanskih prvaka kao što su bili Ferhat-beg Draga, njegov sin Ali Draga, Džafer Deva, Šaban Mustafa, Ibrahim Ljutvi, Bajazit Boljetinac (sin čuvenog Isa Boljetinca), Adem Voca i drugi, Aćif je na vrijeme naoružao Pazarce. No i pored te činjenice Draža Mihajlović je u svojim “Instrukcijama” detaljne; razradio plan zauzimanja obje pokrajine – i Kosova i Sandžaka. Za područje Kosova Mihajlović je naredio da se u svakom srezu formira po jedna četnička brigada, a više srezova odnosno brigada, obrazovalo bi četnički korpus. U Kosovsko – mitrovačkom srezu je trebalo da se formira Mitrovačka brigada, koju je tebao da predvodi artiljerijski kapetan I kl. Milojević Dragutin.

“Kosovo je trebalo da bude spona između četnika u Crnoj Gori i Sandžaku i onih u južnoj Srbiji i u Makedoniji. Ono je u Dražinim vojnim planovima predstavljalo strategijski pravac povezivanja četnika, preko Makedonije sa Grčkom.” (3)
Glavnu pomoć u zauzimanju Kosovske Mitrovice pružio bi Kolašinski četnički odred koji je predvodio vojvoda Todor Dobrić. Međutim, za ovaj plan su saznali Šaban Poluža i Aćif efendija pa su riješili da spriječe četnički napad na Mitrovicu i njeno zauzimanje. Glavni cilj im je bio uništenje jakog četničkog odreda koji se nalazio u Ibarskom (Srpskom) Kolašinu. Napad je izveden 27. septembra 1941. godine. “Napadom je neposredno rukovodio Aćif Bljuta (Hadžiahmetović), koji je u Albanskom narodnom savezu bio odgovoran za vojna pitanja. Albanskim vulnetarima i žandarima komandirali su Bisljim Bajgora, Idriz Redža i Šaban Poluža.” (4)
Nakon što su se obračunali sa četnicima iz Srpskog Kolašina, kosovski Albanci su neviđenom brzinom, preko planine Rogozne i dolinom Ribarica, stigli u Novi Pazar. Ostaci ovog četničkog odreda su, zbog poraza koji su pretpjeli od Albanaca, svoj bijes iskalili nad muslimanskim stanovništvom sela Vučje Lokve, Berberišta i Hrvatske koje je živjelo podnožju planine Rogozne, tačnije u Ibarskoj dolini. U mučkim četničkim napadima stradala su i druga muslimanska sela u okolini Novog Pazara. Zapaljeni su: Trnava, Brđane, Banja, Polokce, Janča, Muhovo, Grab, Bijele Vode, Čebinac.

Herojska odbrana Novog Pazara (1941)

Najsvjetliji, a ujedno i najteži dio novije historije Novog Pazara je period od 02. oktobra do 07. decembra 1941. godine. U toku ovih 65 dana vodila se odlučujuća bitka za opstanak Bošhjaka-muslimana na ovom i širem prostoru. Četnici su neprestano kidisali ne bi li rastrgli srce sandžačkog otpora – Novi Pazar. Tada se na čelu Odbora za odbranu Novog Pazara nalazio Aćif efendija. Ovakvi odbori su formirani u većini sandžačkih gradova. Hadžiahrnetović je potpuno kontrolisao situaciju u gradu i okolini. Odmah je mobilisao cjelokupno vojno sposobno stanovništvo i podijelio mu oružje i municiju i istovremeno poslao tri delegacije da u pomoć pozovu albansku braću sa Kosova i Bošnjake-muslimane sa Pešteri i drugih srezova.

– Prvu delegaciju, koja je krenula na Kosovo, za Peć, Đakovicu i Prizren, sačinjavali su:
Ejup i Hanefija Ljajić,
Rasim aga Nišlija,
Hazir aga Kriješ i
Fehim aga Hoćanin, a za Kosovsku Mitrovicu Ahmed Daca.
– Drugu delegaciju, koja je krenula na Pešter, predvodio je Džemail Tuzinac.
– Treću delegaciju, upućenu u Tutin i Rožaje, predvodio je Džemail Bošnjović i četvrtu, upućenu u Sjenicu, vodio je Džemail Koničanin.

Prva veća grupa od 500 Albanaca došla je u Pazar 07. oktobra 1941., nakon što je u silovitom napadu porazila četnike u srpskom Kolašinu kod Kosovske Mitrovice.
Uplašeni dolaskom Albanaca u Pazar, četnici su se dogovorili da svim snagama napadnu Pazar i osvoje ga. To su učinili već krajem oktobra 1941. Četnici iz Srpskog (Ibarskog) Kolašina, koje je predvodio Todor Dobrić i Todor Čukić su zaposjeli put Kosovska Mitrovica – Pazar u namjeri da spriječe dalji dolazak Albanaca u Pazar. Kolašinski četnici su popalili muslimanske kuće u selima Brđane i Trnavi i stigli do muslimanskog groblja Gazilar. Na drugoj strani, četnici Miladina Milanovića i Dragora Pavlovića su popalili muslimanska sela Gornju i Donju Požegu, Pope, Đonlije, Okose, Ivanču, Rajčinoviće i skoro svo muslimansko stanovništvo pobili. Prije napada na Pazar poslata je izvidnica na brdo Đurđevi Stubovi kao i na “Šanac” na Paričko brdo odakle je trebalo da se vrši izviđanje četničkih pokreta.

Međutim, prva grupa Pazaraca koja je poslata na ovu kotu tragično je završila. Naime, četnici su saznali da je poslata izvidnica iz Pazara da prati njihovo kretanje. Kako im je plan bio da tih dana krenu na Pazar, smislili su plan kako da eliminišu izviđače. Poslali su nekoliko Srpkinja, navodno čobanica koje su im donijele rakiju i meze, jer je bilo hladno, pa su im “eto one donijele malo rakije da se ugriju.” Nesrećni Salih aga Gračanin i njegov sin, koji su se nalazili na brdu kod manastira Đurđevi Stubovi, su se prevarili i napili, lako su bili naoružani, bili su lak plijen za četnike koji su ih zatekli kako spavaju dubokim snom. Nakon što su ih probudili, vezali su ih i žive odrali tako da se njihova vriska čula do Pazara. Istu sudbinu je, na susjednom Paričkom brdu, doživio i Ragib Čmajčanin koji je živio u selu Polaze kod Petrove Crkve, l on je masakriran na sitne dijelove tako da ga je njegova majka jedva poznala. Poučeni ovim iskustvom, na Đurđeve Stubove je sutradan poslata druga izvidnica sa čuvenim Huseinom Hukićem i njegovim sinovima. Oni su na vrijeme primijetiili kretanje četnika iz pravca Raške te su o tome odmah obavijestili Aćifa efendiju i krizni štab.

Prvi združeni četnički napad na Novi Pazar je počeo 04. novembra 1941. godine u 4 sahata izjutra. Jake četničke snage samouvjereno su nadirale i već počele ulaziti u neka pazarska naselja. Kako piše M. Ćuković u svojoj knjizi “Sandžak” (1964.): “… Biko Drešević, mula Jakup Agović i Džemo Koničanin zašli su im za leđa i sa boka, što je izazvalo pometnju ljudstva i povlačenje sa već zauzetih položaja. Pošto je napad razbijen sa ove strane, branioci su se prebacili na liniju Petrova crkva – Đurđevi Stubovi – Parničko Brdo – Vidovo i potisnuli napadače na celoj liniji.”

Odjednom su sa brda okolo Pazara prolomili gromoglasni povici: “Mulje, mulje!”, (na albanskom znači “juriš”, “naprijed”). Istovremeno iz pravca Dohovića, sa jedne strane i iz Ribarica, sa druge strane, pristižu Pešterci i Biševci. Pešterce su predvodili Džemail Koničanin i braća Drešević a Biševce i Rožajce Mujko Muković i mula Jakup Kardović. Četnici su se dali u panično bjekstvo u pravcu Raške, odakle su i došli. Međutim, njih su u povlačenju dočekali tek pristigli Albanci i kod Novopazarske Banje potpuno razbili. Kod ubijenih zločinaca su u njihovim torbama (janđicima) nalazili velike eksere “ćuprijaše” kojim su htjeli da Pazarce zakivaju na krstove kad osvoje grad.

Pešterci, koji su došli iz pravca Jasenovika, Požege i Vareva protjerali su četnika preko sela Vojnića i Vidova u pravcu Raške. Hrabre Albance je tada predvodio legendarni Šaban Poluža. Nakon što je grad bio odbranjen od prvog neprijateljskog napada u Pazar je stiglo još,Albanaca tako da ih je 10. novembra 1941. godine prema riječima M. Ćukovića u Pazaru bilo preko 3.150 naoružanih ljudi.”

Ćuković navodi da je Aćif- efendija nabavio oružje u Kosovskoj Mitrovici, Peći i Istoku. Bogati Pazarci su skupili novac i kupili 600 pušaka, 7 puškomitraljeza 200 bombi i 50 sanduka municije. U njemu je bilo oko 12 albanskih bajraktara (prvaka), pa su pored Poluže došli i Bislim Bajgora, Selim Drenica, Osman Rugova, Azem Galica i drugi.

Šaban Poluža je sa svojim borcima zadužio Bošnjake ovog kraja za sva vremena

Šaban Poluža

Na žalost, o ovome čovjeku se danas u Pazaru malo zna, izuzimajući starije Pazarce koji se sjećaju tog vakta. O njemu i njegovoj aktivnosti u Drugom svjetskom ratu reći ćemo nešto više poslije ovog poglavlja. U bitci za slobodu Novog Pazara pala su 144 Albanca. Mezarevi ovih šehida i gazija nalaze se na najvećem pazarskom mezarju Gazilaru. Sa područja Biševa i Rožaja stiglo je oko 2.000 muslimanskih boraca koje su predvodili mula Jakup Agović i Mujko Muković. Četnici su u toku ovih 65 dana (od 2. oktobra do 7. decembra 1941.), organizovali tri napada na Pazar, a Muslimanska milicija, na čelu sa Aćif efendijom, izvela je jedan jak kontranapad na grad Rašku. Tada se u bitkama kod Raške istakao Džemail Koničanin koji je predvodio borce tutinskog kraja.

Poznati historičar Ejup Mušović u knjizi “Novi Pazar i okolina” navodi:
“Prvi napad na Novi Pazar je bio 4. novembra 1941. godine. Cilj napada je bio zauzimanje grada i likvidacija Muslimana”. … Napad je trajao od 4 do 10 časova. Nije uspeo. Posle ovog napada Aćif je doveo u grad nove snage i kao odmazdu organiozovao napad na Rašku. Ovaj napad počeo je 16. novembra u 10 časova, završio se 17. novembra oko 16 časova. U ovom napadu učestvovalo je 2.600 sada bolje naoružanih Albanaca i Muslimana. Drugi napad četnika na Novi Pazar izvršen je 21. novembra sa jačim snagama nego u prvom napadu. Trajao je samo jedan dan. Za vreme ovog napada spaljena su sva muslimanska sela od Požege do Vučinića. l ovaj put Novi Pazar je uspješno odbranjen. Treći napad na Novi Pazar je bio specifičan. U njemu su učestvovali i Nemci, koje su četnici prevarili jer su ih obavestili da grad drže komunisti. Čim je napad počeo, oko 9 časova 04. decembra, Nemci su otkrili prevaru i vratili se u Rašku zajedno sa četnicima.” (5)

U prvom napadu četnici su, prema riječima E. Mušovića, imali 83 poginula i 68 ranjenih nakon čega Aćif efendija organizuje kontranapad kako bi četnicima zadao odlučujući udarac. Za komandanta napada je određen Bajazit Boljetinac. Najbliži saradnici su mu bili komandant tutinske jedinice Koničanin i braća Drešević. Bili su dovoljno jaki da zauzmu četničko uporište Rašku, ali su dobili upozorenje od Nijemaca da ne idu dalje. U napadu na Rašku, od zalutalog metka, poginuo je i Alijaga Ćilerdžić bliski saradnik Aćifa efendije i jedan od vođa ovog napada. Tada je smrtno stradao i Abdulahaga Rožajac otac poznatog pazarskog komuniste Hasa Rožajca.

U drugom napadu na Pazar, četnicima je pristiglo pojačanje iz Srbije u ljudstvu i naoružanju. Misleći da će sada bolje proći nego prvi put, a ujedno kivni zbog prethodnog poraza, četnici su pokazali izuzetnu svirepost i brutalnost, popalivši sva muslimanska sela od Požege do Vučinića. Tada su mještani Požege bukvalno masakrirani. Stariji ljudi koji su preživjeli ovaj strašni događaj pričaju da su “četnici klali starce, žene i decu i bacali ih u volujska kola, a zatim puštali da sama dođu natovarena sa masakriranim telima u Pazar”.

Nakon što su prestali napadi na Pazar u ovaj grad dolazi najpoznatiji sandžački komunista Rifat Burdžović-Tršo. On je u to vrijeme bio sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak i htio je da svojim dolaskom u Pazar (10. aprila 1941. godine) pokuša da motiviše narod i uglednije ljude za ustanak. Nažalost, nije u tome uspio, tako da u Novom Pazaru komunisti, sve do pred kraj rata, nisu predstavljali značajniju snagu. Jedan od glavnih razloga što nije došlo do masovnijeg pristupa bošnjačkog lokalnog stanovništva KPJ i partizanskom pokretu jeste taj “što je KPJ agresivno poricala vjeru i suzbijala svako ispoljavanje religioznih osjećanja u svojim redovima – islam je bio i ostao temelj identiteta i osnovni faktor etničke razlikovnosti i posebnosti bošnjačko-muslimanskog naroda u odnosu na druge jugoslovenske narode, pa je mnogim Bošnjacima bilo nepojmljivo pristajanje uz pokret čija se ideologija zasnivala na izravnoj negaciji vjere, iz koje je crpljena sva naša duhovna, kulturna, pa i društvena motivacija.” (6)

Aćif efendija i braća Drešević su suvereno kontrolisali situaciju u gradu. Misleći da će likvidacijom Aćifa efendije preokrenuti stanovništvo Pazara na svoju stranu, lokalni komunisti na čelu sa Ramizom Kočom iz sela Požege planiraju njegovo ubistvo. U vezi sa trećim pokušajem atentata na ovog velikana historičar Mušović navodi: “Većina članstva prihvatila je inicijativu (za Aćifovom likvidacijom, prim. autora). U Mesnom komitetu Partije atentator se izvlači žrebom. To je bio Haso Rožajac. Po savetu mesnog komiteta u Kosovskoj Mitrovici ove akcije su obustavljene.” (7)

Radi smirivanja situacije u pograničnim sreopvima između Srbije, Sandžaka i Kosova (studenički, deževski, sjenički, kosovsko-mitrovački i vučitrnski srez), u drugoj polovini aprila 1942. godine Milan Nedić šalje svog izaslanika Milana Aćimovića, ministra unutrašnjih poslova na razgovore sa Bošnjacima i kosovskim Albancima. Radi štete koju su srbijanski četnici nanijeli muslimanskim selima u deževskom (novopazarskom) srezu, srpska vlada na čelu sa M. Nedićem se obavezuje “da pošalje pomoć od 10 miliona dinara za podizanje popaljenih kuća.” Sa predstavnicima Nedićeve vlade održana su tri sastanka, prvi u Kosovskoj Mitrovici, drugi u Raški a treći polovinom maja u Vrnjačkoj Banji. Sve tri strane su učestvovale kao ravnopravni partneri.

Krajem 1942. među istaknutim prvacima u BiH i Sandžaku jača ideja o autonomiji Bosne i Sandžaka u okviru njemačkog okupacionog sistema. Početkom 1943. godine u Bosni se pojavljuje jerusalimski veliki muftija Haj Amin Al-Husseini (poznat kao El-Hoseini), utemeljitelj Palestinskog nacionalnog pokreta i jedan od vođa Velikog palestinskog ustanka (1936-1939). On je predložio bosanskim prvacima da se osnuje jaka SS divizija od pripadnika bošnjačkog naroda koja bi bila sastavni dio njemačkih oružanih snaga. Bošnjaci su mislili da će svoju autonomiju brže ostvariti uz pomoć najjače strane – Njemačkog Rajha. To je bio period kada su i srpska i hrvatska i bošnjačka strana sarađivale sa Nijemcima i svaka je gledala da dobije što bolju poziciju u velikom ratnom košmaru.

Hrvati su dobili fantomsku NDH u čiji je sastav uvukla i BiH i jedan dio zapadnog Sandžaka. Srbi su čeznuli za Velikom Srbijom sve do Kninske krajine, dok su Bošnjaci tražili samostalnost BiH i vraćanje Novopazarskog Sandžaka pod svoje okrilje koji je bio u njenom sastavu sve do Berlinskog kongresa, l tada su Bošnjaci bili najslabija strana, samo zbog toga što su bili bez političkog rukovodstva, tako da su u rat ušli potpuno nepripremljeni.
Međutim, našli su se pojedinci u muslimanskim redovima, i u Bosni i u Sandžaku, koji nisu dozvolili da njihov narod tako lahko padne pod ustaški nož i četničku kamu.
l u Bosni i u Sandžaku se formiraju narodne muslimanske milicije. U istočnoj Bosni su “poseban doprinos dale: podrinjske milicije, Huskina vojska, Pandžin oslobodilački odred, a pogotovo muslimanske formacije Tuzlanskog kraja – Hadžiefendićeva legija i zeleni kadar Nešada Topčića.” (8)

Može se sa sigurnošću reći da tamo gdje su one postojale, bošnjačko-muslimanski narod je opstao. Bošnjaci su odbili da žive u NDH, državi utemeljenoj na zločinima, ali nisu htjeli ni da se priklone četnicima koji su ih kamama prisiljavali da se vrate u “veru pradedovsku.”

Partizanska ofanziva i raspad muslimanske milicije u Novopazarskom srezu

Partizani bombarduju Novi Pazar

Kako se rat približavao kraju, njemačka vojska doživljava poraze na svim frontovima. Udarni partizanski korpus pod komandom generala Peka Dapčevića prelazi iz crnogorskog dijela Sandžaka u srbijanski gdje uspijeva da u saradnji sa drugim partizanskim jedinicama razbije Muslimansku miliciju na području Sjenice, Tutina i na kraju Novog Pazara. Ali treba istaći da dok god su postojale ikakve šanse i mogućnosti da se brani Sandžak, njeni pripadnici su pružali otpor. Krajem 1944. godine vođene su žestoke borbe sa partizanima koji su ojačani krenuli da definitivno slome otpor sandžačke Milicije. Partizanske divizije prodiru dublje u Sandžak i uspijevaju poraziti pripadnike Milicije i vulnetarskih jedinica u svim većim gradovima: volnutarske jedinice u Plavu i Gusinju, milicije u Bijelom Polju, Prijepolju, Priboju, Sjenici, Tutinu i Novom Pazaru.

Prvih dana avgusta 1944. partizani Peka Dapčevića, ulaze u Rožaje i u selu Lukare kod Ribarica, kao i na planini Rogozni ubijaju 200 albanskih vojnika (balista). Zbog velike koncentracije njemačke vojske u Novom Pazaru krajem rata (masovno se povlače iz Grčke), saveznici ga bombarduju tri puta. l četnici panično bježe ispred ruskih i srbijanskih partizana. “Do kraja oktobra 1944. godine glavnina četničkih snaga povukla se iz moravske Srbije u Bosnu… Povlačenje je obavljeno u dve kolone. Jedna je išla preko Mačve u Semberiju, a druga kroz Sandžak u pravcu Goražda.” (9)

U prvoj koloni nalazio se Draža Mihajlović. Druga kolona, koja je brojala 20.000 četnika svrstanih u 3 divizije, krenula je iz Ivanjice ka Novom Pazaru i Sjenici. Na pritisak Nijemaca, Aćif efendija je dozvolio srbijanskim četnicima, da prođu kroz Novi Pazar ali bez ikakvog provociranja ili zadržavanja.

Savezničke snage su bombardovale Novi Pazar tri puta. U prvom i najvećem, koje je izvršeno 07. novembra 1944., poginulo je preko 600 Nijemaca i preko 200 Bošnjaka. Potpomognuti savezničkom avijacijom, Pazar istovremeno napadaju i II proleterska, V i XII i XXII divizija NOVJ. Nakon žestokih brorbi pripadnika Ibarskog partizanskog odreda (u čijim je redovima bilo mnogo četnika-pokajnika, prim. aut.) i Golijska četa napadaju Nijemce kod sela Prćenove, i sutradan, 28. novembra, Pazar je bio opkoljen, a Nijemci se, zajedno sa pripadnicima Muslimanske milicije povlače u pravcu sela Vidovo, jedinim slobodnim putem koji vodi ka Sjenici. Poslije 1.290 dana partizani ulaze u Novi Pazar.

Na putu od Pazara ka Sjenici, pripadnici Milicije donose odluku da se razdvoje tako da jedni odlaze u pravcu Bosne a drugi u pravcu Kosova, Grčke i Albanije. Putem koji je vodio ka Kosovu povukli su se Biko i Deko Drešević i Hasan aga Zvizdić, prvak iz Sjenice. Sa braćom Drešević je pošao i Aćif efendija, ali je, prema priči preživjelih očevidaca, promijenio odluku i u zadnjem trenutku riješio da se vrati u Pazar. Tada se Aćif obratio Biku riječima: – “Ja se u Pazar vraćam, pa nek bude što će biti.” “Nemoj Aćife, ubiće te komunisti!”, upozoravao ga je Biko. “Ako sam kriv, nek me ubiju, ali ja se ne osjećam krivim ni pred Allahom dž.š., ni pred narodom, bile su Aćifove zadnje riječi pred rastanak sa svojim borcima koji su krenuli ka Grčkoj. U Đakovici se predao partizanima, odakle su ga sproveli u Pazar.

Aćif efendija je javno strijeljan 21. januara 1945. godine na Hadžetu (na livadama na kojima se nalazi sadašnja Gradska bolnica), mjestu gdje je pogubljeno preko 1.500 najuglednijih i uglavnom nevinih Bošnjaka. (10)
Sa njim je strijeljan i njegov najbliži saradnik i zet Ahmet Daca, predsjednik pazarske opštine. Ahmet je bio oženjen starijom Aćifovom sestrom Azizom. Aćif efendija nije iza sebe ostavio potomstvo. U braku sa Mahijom hanumom nije imao djece, pa su 1935. usvojili dvoje siročadi, malog Čamila Rahovca iz Đakovice i Mejremu Đanefendić iz Novog Pazara. Njegova supruga Mahija (djevojačko Komanović) umrla je 1980. godine u Novom Pazaru. Ćamil je takođe umro iste godine a Mejrema je i danas živa (ima 70 godina), i stanuje u Ćukovcu u Novom Pazaru.

Aćifovu vanrednu sposobnost i inteligenciju priznavali su i komunistički historičari. Jedan od njih je i potpukovnik Antun Miletić koji je, na Simpozijumu, održanom 19. maja 1978. u K. Mitrovici, iznio sljedeće:
“Aćif Bljuta bio aktivni turski oficir i u prošlom svetskom ratu je dobio orden Gvozdenog krsta 2. reda. On je markantna ličnost, star oko 45 godina, bezobziran i energičan. Vojni je rukovodilac oružanih snaga Albanskog nacionalnog saveza…” (11)

Masovna strijeljanja Bošnjaka na Hadžetu u Novom Pazaru

Streljanje na Hadžetu

Partizani su strijeljali skoro sve najuglednije Pazarce toga vremena i mnoge druge Bošnjake iz drugih sandžačkih gradova. Egzekuciju su vršili na Hadžetu, u Novom Pazaru. Savremenik tog doba poznati i cijenjeni Husein-Ceno Zatrić iz Novog Pazara kaže o tom vremenu sljedeće:
“Tada je predsjednik Prijekog suda u Pazaru bio neki Đorđe Peruničić koji je nagrdio naš narod. Na Hadžetu su pored Aćifa efendije, sjećam se, strijeljani i Ahmetaga Daca, Ćamil Karišik, Ibrahim-lbro Rasovac sin Salih-bega Rasovca, Abit Grbović – šećerđija, Azem Balinac, Mehmed Ćilerdžić, Hasib Nikšić, Iso Hrvaćanin, Amir Brunćević, Osman Zvizdić iz Sjenice i mnogi drugi. Bilo ih je grdno mnogo, ne mogu da se sjetim svih tih nesrećnika koji su izgubili glavu na pravdi Boga.” (12)

Javno strijeljanje Aćif – efendije i Ahmeta Dace
(21. januara 1945)

Autentično svjedočenje o javnom pogubljenju dvojice najuglednijih pazarskih političara ostavio je, danas sedamdesetogodišnjak Jusuf Poplata, rođeni Pazarac, koji živi u Turskoj.
“Sjećam se ko danas, počinje Jusuf svoje svjedočenje, kroz čaršiju je prostrujala vijest da će se sutradan (21. januara) na Hadžetu streljati Aćif i Ahmet Daca. Ja sam u to vrijeme, kao petnaestogodišnjak, bio u partizanskoj miliciji. Iz znatiželje sam na Hadžet pošao sa mojim prijateljem Medom Rožajcem. Snijeg je bio napadao do koljena. Narod se bio iskupio na hadžetsku livadu koja se nalazila sa druge strane današnjih Bolnica. Tu je nekada bilo igralište. Na livadi je bilo, pored narodne mase, i oko 300 vojnika. Oni su bili postrojeni naspram nas. Svi smo gledali u pravcu gradskog zatvora odakle je trebalo da dođu Aćif i Ahmet. Nije prošlo mnogo kada su se pojavili sa vezanim rukama i nogama. Vojnici su ih priveli do telefonskih bandera i tu ih vezali lancima sa rukama otpozadi. Pala je komanda da se pristupi streljanju. Desetak vojnika je izašlo ispred njih. Partizanski oficir je izdao naređenje da se streljaju. Odjeknuli su pucnji i obojica se klonula glavom. Doktor Benčan, Slovenac koji je radio u Pazaru, je trebao da konstatuje njihovu smrt. Opipao je puls obojici i pokazao da je Ahmet Daca još živ, jer mu je srce još uvijek pulsiralo. Jedno partizanče, nije imalo više od četrnaest godina, prišlo je, skinulo sa ramena njemački automat i pucalo u Ahmetovu glavu. Iz raznijete glave poprskala je krv na sve strane. Poslije toga su im poskidali opanke, vunjene čarape, satove i kapute. Naređeno nam je da se raziđemo i šta je poslije bilo sa njihovim tijelima niko ne zna.” (13)

Kako su izgledala ova strijeljanja opisuje i sandžački književnik Omer Turković:
“… Tog trenutka se vojnici (partizani) postrojiše na ivicu kratera i repertiraše puške i bez komande iznenada suknu vatra. Svi su popadali u blato na dno jame bez ijednog glasa, nisu imali vakta ni šehade da provedu. Vojnici odložiše puške pored jednog mezara i uzeše lopate te svališe zemlju sa ivica na polegle leševe pokrivši ih blatom i ubrzo potom krenuše niz groblje ka čaršiji.” (14)

Među nevino ubijenim Sandžaklijama se nalazio i rahmetli Osman Zvizdić iz Sjenice. Ovaj čovjek se nikada nije bavio politikom, svi su to znali u Sjenici. Međutim, partizani su ga ubili jer je Osman posjedovao veliku imovinu, a nije im odgovarala ni činjenica što je upravo Osman bio rođeni brat čuvenog Hasana Zvizdića. Njegov sin, Husein Zvizdić (Mert), danas ugledni biznismen u Njemačkoj, sjeća se tog vakta i priča kako su partizani vršili masovne likvidacije na Hadžetu:
“Tijela obešenih i streljanih Muslimana partizani su bacali u velike rupe na Hadžetu koje su nastale nakon savezničkih bombardovanja krajem rata. Sutradan bi u čaršiji istakli spisak ubijenih koje su partizani nazivali “narodnim izdajnicima.”

Stari Pazarci, očevici ovih masovnih pogubljenja, tvrde da se na Hadžetu nalazi nekoliko masovnih grobnica u koje su bacani ubijeni Bošnjaci. Djelimičan spisak strijeljanih Bošnjaka objavio je historičar Mijo Radović u svojoj knjizi “Hronika Novog Pazara u NOB-u”, iz 1960. godine. Među onima koji su pobijeni, a koje je osudio Vojni sud Divizijske oblasti u Novom Pazaru, nalaze se i ova lica:
Alibašić Hivzo (strijeljan 21.12.1944.),
Rašljanin Huso (21.12.1944.),
Adžović Azem (21.12.1944.),
Hamzagić Mehmed (21.12.1944.),
Nikšić Hasib (21.12.1944.),
Gargović Džemo (21.12.1944.),
Karišik Ćamil (21.12.1944.),
Rasovac Ibrahim (21.12. 1944.),
Hrvaćanin Iso (21.12.1944.),
Hudović Džibo (21.12. 1944.),
Bakračević Mika (21.12.1944.),
Buhić Šećer (21.12.1944.),
Ljajić Ejup-aga (21.12.1944.),
Poturović Abit (21.12.1944.),
Brunčević Amir (21.12.1944.),
Vučelj Meho (19.01.1945.),
Ganić Tahir-beg (21.01.1945.),
Grbović Abit (29.12.1944.),
Rugovac Rifo (29.12.1944.),
Jejna Uzeir (29.12.1944.),
Skarep Uzeir (29.12.1944.),
predratni komunista, Zejnelagić Hakija (29.12.1944.),
Krnjojelac-Turković Šućo (29.12.1944.),
Dražanin Husko (21.01.1945.),
Društinac Ćamil (21.01.1945.),
Zolotarevski Vladimir (21.01.1945.),
Gorjanstov Aleksej (29.01.1945.),
Ladonja Bela (19.01.1945.),
Ladonja Marija (19.01.1945.),
Ljajić Abit (21.12.1944),
Muminović Medo (16.03.1945.),
Mumdžić Feho (21.01.1945.),
Plojović Muharem (17.02.1945.),
Nokić Šerif (17.02.1945.),
Paljevac Latif (21.01.1945.),
Paljevac Ramiz (21.01.1945.),
Saračević Hamdo (21.01.1945.),
Solinger Marija (19.01.1945.),
Ćilerdžić Abdulaha Mehmed (21.01.1945.),
Petlača Ibro (21.01.1945.),
Daca Ahmed (21.01.1945.),
Hadžiahmetović Aćif (21.01.1945.),
Džanefendić Osman (19.01.1945.). (15)

M. Radović iznosi podatak da je od ulaska partizana u Novi Pazar, u novembru 1944. do sredine maja 1945., javno streljano ili ubijeno, bez znanja javnosti, svega 150 građana Novog Pazara i Deževskog sreza. Nekada istaknuti političar u komunizmu, a sada advokat Ramiz Crnišanin, piše da su u to vrijeme “odluke o životu i smrti donosili pojedinci. Naročito je bio ozloglašen Đorđe Peruničić, major OZN-e, kao i neki Rade Obradović, porijeklom iz Bijelog Polja, koji je odlazeći iz Novog Pazara poneo čitav karavan čilima i drugih opljačkanih stvari.” (16)

Da bi prikrili ovaj strašni zločin počinjen nad bošnjačkim narodom, komunisti su nakon rata na Hadžetu podigli stambeno naselje! Međutim, ovaj zločin genocida sandžački Bošnjaci nisu nikada zaboravili.

O nedjelima koja su partizani počinili poslije 1945. kada je završen rat u Sandžaku, pisao je Husnija. H. Čengić u “Muslimanskom glasu” 05. jula 1991. godine:
” Kada su četnici prestali sa klanjem, započeli su partizani da se obračunavaju sa Muslimanima. Oni su ubijali samo odrasle, umne, viđene ljude, one koji se nisu slagali sa komunističkom ideologijom. Njih su ubijali po jednostavnom postupku. Odvodili su ih iza kuće, hapsili na brzinu, saslušavali, “sudili”, osudili i streljali… Ovaj komunistički genocid je znatno manjeg obima, ali po kvalitetu daleko teži. Tako je na Hadžetu u Novom Pazaru ubijen veliki broj šehida, ljudi koji su nedužno platili ceh zato što su se borili protiv četnika … Četnike su hvatali, iz šume dovodili, saslušavali i dobro im priprijetili da se ne šale i ne vraćaju u četnike. Njima je bio oprošten svaki grijeh! Jer novembra 1944. godine su amnestirani četnici, ali ne i Muslimani…” (17)

Pazarcima je trebalo skoro 50 godina da smognu snage i rehabilituju Aćif efendiju koji predstavlja jedan od najsvjetlijih likova novopazarskog kraja. Bošnjački narod je to učinio preko svojih predstavnika u Muslimanskom Nacionalnom Vijeću Sandžaka (danas BNVS), 11. maja 1991. godine. Međutim, sandžački intelektualci još uvijek oklijevaju da se uhvate u koštac s tom temom i naučno obrade ulogu i značaj Muslimanske milicije u Drugom svjetskom ratu. Neki od časnih izuzetaka su dr. Mustafa Memić, mr. Safet Bandžović kao i historičar Esad Rahić. Gospodin Rahić se s pravom pita: Da li su lokalni “kvislinzi” poput Aćifa-efendije Hadžiahmetovića, Bika i Deka Dreševića zaista bili izdajnici, ili obratno, vrlo hrabri ljudi koji su žitelje našega grada i okoline spasili od potpunog genocida? Ova i mnoga druga pitanja i dileme može razriješiti samo jedna cjelovita, jezgrovita i na kriterijima historijske istine zasnovana “Historija muslimanskog naroda.” (18)

Dan kada je rehabilitovan Aćif efendija

Tog sunčanog dana (11. maja 1991.), u Novom Pazaru – glavnom gradu Sandžaka, održana je svečana skupština SDA za Sandžak na kojoj je objavljena Deklaracija MNVS (Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka) i dugo očekivana rehabilitacija Aćifa efendije Hadžiahmetovića, velikog bošnjačkog junaka i legendarnog branitelja Novog Pazara iz Drugog svjetskog rata. Koncerntna dvorana Radničkog univerziteta bila je tijesna da primi sve zainteresovane Pazarce i druge građane iz ostalih sandžačkih gradova koji su došli u Pazar mahsuz za ovu priliku. Skupštini su, pored predsjednika SDA dr. Sulejmana Ugljanina, prisustvovali i članovi Inicijativnog odbora MNVS i ostali opštinski čelnici i članovi Glavnog odbora SDA za Sandžak.

Pročitana je Deklaracija MNVS (sandžačko-bošnjačka Vlada u sjenci), i obrazloženi razlozi zbog kojih je formirano ovo Vijeće. Zatim je pročitana biografija Aćifa efendije i Odluka kojom ga muslimanski narod u potpunosti posmrtno rehabilituje od svih djela koja mu je nepravedno pripisala partizansko-komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata.

Zvanična historija je skoro 50 godina namjerno prešutkivala istinu i zlonamjerno prikazivala bošnjački muslimanski narod kao izdajnički i i zločinački. Godinama su nam nametali osjećaj krivice. Prezirali su nas i ponižavali, a mi smo šutjeli. Željeli su izbrisati svaki trag islama u Bosni, Sandžaku i na Kosovu i da nas kulturno potčine (asimiluju).
Zato je ova historijska Odluka o rehabilitaciji Aćifa – efendije definitivno razbila svaki osjećaj krivice i izazvala pravu euforiju među posjetiocima podigavši ih na noge. Aćif-efendiji i svim sandžačkim braniteljima izginulim u Drugom svjetskom ratu proučena je dova Fatiha. Konačno je prekinut nametnuti komunistički običaj “odavanja počasti minutom ćutanja”.
Tog dana Novi Pazar je disao punim plućima.

Izgled Hadžeta u vrijeme strijeljanja Aćif efendije

Autor: Harun Crnišanin

Izvor: Sinovi Sandžaka

Aćif Efendija i Šaban Poluža u odbrani Novog Pazara 1941