“Cilj ne postavljamo uvijek samo da ga ostvarimo, nego da imamo nešto čemu stremimo”, riječi su poznatog majstora borilačkih vještina i glumca Brucea Leeja. Irfan Glogić nije glumac, ali jeste majstor i to matematičkih vještina. S njim smo razgovarali o putevima koji su ga odveli na doktorski studij u SAD i pozitivnim pomacima u našem obrazovnom sistemu.
Ove godine većina dobitnika zlatnih značaka Univerziteta u Sarajevu dobili su posao na godinu. Šta mislite o tome?
To je dobar signal za budućnost. Izuzetno sam sretan zbog svojih kolega koji su dobili posao kakav žele i zbog te inicijative. Oni su bili najbolji studenti i sada se mogu nastaviti baviti naučno-istraživačkim radom. Ovakve inicijative moraju postojati da bi nauka napredovala i da bi se dešavale pozitivne promjene na fakultetima i u cjelokupnom obrazovnom sistemu. Pozitivnu promjenu mogu donijeti najbolji i najambiciozniji studenti. U ovoj fazi njih moraju podržati ministarstva i fakulteti. Nadam se da će se za njih i nakon isteka te godine naći zadovoljavajuća rješenja. Žao mi je kolega koji nisu dobili ono čemu su se nadali. Nadam se da se neće demotivirati i da će napredovati…
Kako motivirati bh. studente da se više bave naukom?
U našoj je državi takva situacija da nove generacije imaju poteškoća u odabiru životnog usmjerenja. Ipak, naša se svijest već primjetno mijenja i uz odgovarajuće reforme doći će bolje vrijeme za one koji su već stekli kvalifikacije da rade, ali ne i adekvatno zaposlenje. Čuo sam da postoji inicijativa ministarstava da se budućim studentima osiguraju informacije o deficitarnim i suficitarnim zanimanjima i da se upisna kvota smanjila za neke fakultete Univerziteta u Sarajevu. To je dobro, to će spriječiti da se “gomilaju” zanimanja koja nisu toliko potrebna našem društvu u cjelini.
U kakvom su položaju studenti u SAD-u?
Tamo su šanse veće i mladi ljudi imaju više opcija za zapošljavanje. Američki sistem obrazovanja je ispred našeg u smislu osposobljavanja radne snage i uopće pozitivnog stava spram života. Jedna od razlika između njihovog i našeg sistema obrazovanja jeste u tome što je njihov osnovni princip konstantno ohrabrivati i motivirati studente. Student se ne smije obeshrabriti ni po koju cijenu. Takav me je pristup oduševio. Ta će se promjena desiti i u Bosni i Hercegovini nakon što dođe nova generacija profesora i ambicioznih ljudi koji će biti spremni da se tome posvete.
Za uspjeh su najpotrebnije upornost i inteligencija. Naravno, ako usto imate ljubav i strast prema nauci, uspjeh je garantiran. Također, ako motivirate nekoga da bude dovoljno uporan, onda mu već puno pomažete da ostvari svoj cilj.
Kako ste tako brzo postali asistent?
To je zanimljiva priča. Odmah sam počeo raditi kao asistent, jer sam zadovoljio sve nivoe sposobnosti komuniciranja na engleskom jeziku. Davno sam se odlučio baviti profesorskim poslom i naučno-istraživačkim radom iz oblasti matematike. Razlog mog odlaska u SAD bio je doktorski studij koji se razlikuje od evropskog i koji važi za jedan od najkvalitetnijih doktorskih programa u svijetu.
S druge strane, jednostavno, uživam predavati i podučavati druge matematici. To je ono što volim. Ljubav prema nauci osnovni je motiv koji me tjera da uspijem, učim i da se usavršavam. Posao asistenta ne shvaćam kao posao, nego kao zadovoljstvo. Tomas Edison je rekao: “Nisam radio nijedan dan u životu. Za mene je sve bilo igra.” To i sam osjećam i razumijem.
Kako Vas, kao čovjeka iz Evrope, studenti prihvaćaju za asistenta?
Vrlo su znatiželjni i simpatično im je učiti o našoj kulturi. Čak ih učim i nekim riječima bosanskog jezika (smijeh). Insistira se na interakciji sa studentima, a za njih je uvijek važno biti slobodan pitati i komunicirati.
Šta ste ih naučili iz bosanskog jezika?
To su uglavnom osnovne fraze pri upoznavanju i pozdravljanju.
Hoćete li se vratiti u BiH?
Moja ideja, iluzija ili vizija, ne znam kako bih to nazvao, bila je prepoznati vlastite sposobnosti i talente i pomoću njih doprinijeti svom narodu, mjestu odakle potječem i gdje sam rođen.
Osjećam potrebu i dužnost nešto takvo barem pokušati. S tim sam ciljem upravo i otišao vani ne bih li stekao iskustvo, znanje i samopouzdanje da mogu napraviti neku pozitivnu promjenu. Nadam se da će to ljudi u BiH prepoznati.
Čime se bavite kad se ne bavite matematikom?
Čitanje je moja strast. Bitno mi je čitati i nematematičku literaturu, kao što su oblasti historije, psihologije ili vjerske duhovne literature. Iako najviše vremena provodim učeći matematiku, ipak pokušavam napraviti balans između fizičkog i metafizičkog, duhovnog i tjelesnog. Sportske aktivnosti zauzimaju važno mjesto u mom životu.
Šta bismo bili bez matematike?
Ništa! (Smijeh) Ljudi se svakim danom susreću s nečim što je bazirano na matematici. To ne znači da će direktno vidjeti matematikuu svakodnevnom životu, ali ona itekako olakšava život ljudima, ona poboljšava naše razumijevanje svijeta. Matematika se vrlo često posmatra kao umjetnost, međutim, njena primjena u praktično svakoj oblasti nauke jeste ono što je čini izuzetno korisnom. Oblast kojom se trenutno bavim istražuje brojeve i zakone po kojima su oni uređeni, što, također, ima primjenu u fizici i kompjuterskoj nauci.
BIOGRAFIJA
Irfan Glogić (24) rođen je u Sjenici (Sandžak). Završio je Tursko-bosanski koledž i Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za matematiku, s maksimalnim prosjekom čime je zasluženo dobio priznanje Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu. Trenutno boravi na doktorskom studiju u Sjedinjenim Američkim Državama na Ohio State univerzitetu i radi kao asistent na Odsjeku za matematiku. Tečno govori engleski i turski jezik, a vlada osnovnim znanjem španskog i njemačkog jezika. Na Internacionalnoj matematičkoj olimpijadi u Sloveniji 2006. godine osvojio je bronzanu medalju.
Sjenica.me
