Južni Sandžak – Bošnjačka kulturna zajednica osuđuje odluku Skupštine opštine Berane o dodjeli najvišeg priznanja Opštine Udruženju ratnih dobrovoljaca 1912-1918. godine.
Projektirani odabir koji je po poznatom političkom scenariju sproveo tzv. žiri u kojem su sjedeli uglavnom lokalni beranski političari, a kojim je odlikovano Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918.godine, prvorazredna je politička ujdurma kojom se, očigledno je, žele prepravljati povijesne činjenice i na taj način dodatnim ponižavanjem žrtve podgrijavati tenzije u Sandžaku kako bi se na ovom području održala agonija zbunjivanja i bezizlaza, te besperspektivnosti za dalji opstanak muslimanskog bošnjačko-albanskog stanovništva.
Ono što posebno zabrinjava u svemu ovom, jeste očigledna nespremnost bitnih političkih i vjerskih faktora i predstavnika u državnim vlastima iz redova Bošnjaka i Albanaca, da se legitimnim sredstvima odlučno suprostave svim oblicima ponižavanja sopstvenog naroda, a ovo je samo jedan od, u posljednje vrijeme, veoma učestalih primjera.
Reakcije koje smo imali priliku da čujemo, a koje su došle sa vjerskih i političkih adresa, bile su više „ispiranje zuba“ nemoćnih i neslobodnih. Stvarna reakcija je trebala da uslijedi mnogo ranije, da kada se obilježavala stogodišnjica od ovih zločina, jasno i nedvosmisleno se kaže da je zločin koji je prije sto godina počinjen od strane crnogorske vojske, koju Predsjednik države Filip Vujanović danas nagrađuje, ustvari bio zločin genocida a ne bježati u nemušte formulacije koje nemaju nikakvu pravnu konsekvencu. Naravno da je ova glorifikacija zločina bila i očekivana, jer potomci onih koji su zvjerski ubijeni i poniženi, nisu smogli snage da zločin imenuju pravim imenom, već ga relativiziraju do mjere da se postavlja pitanje da li je to i bio zločin, i na taj način potomcima izvršilaca zločina otvore vrata za odlikovanje zločinaca najvećim državnim priznanjima.
Oni koji su pozvali predsjednika Filipa Vujanovića da ne prisustvuje svečanoj sjednici beranskog parlamenta, i da time valjda pokaže da država Crna Gora ne stoji iza glorifikacije zločina koji se u Plavu i Gusinju desio u periodu od 1912/13 do 1918.godine, a kojeg su počinili upravo ti dobrovoljci kojima se sada odaje priznanje, danas, nakon što ih predsjednik nije poslušao, treba da pred sopstvenim narodom javno priznaju da su pogriješili kada su nedavno na predsjedničkim izborima, javno i tajno pozivali da se kandidat za predsjednika, Filip Vujanović glasa. Naravno, svima nam je jasno da se ovo neće desiti jer se i u ovom činu „reakcije“ radilo samo o programiranom „ispiranjem zuba“ i spašavanju već odavno poljuljanog ugleda.
Nažalost, Crna Gora, pred vratima Evrope i NATO-a, na očigled i domaće ali evropske javnosti, na vrlo suptilan način nastavlja da prepravlja prošlost, i onu dalju i ovu bližu. Zločine u kojima je učestvovala, pred svijetom predstavlja događajima koji su na neki način, eto i bili zločini, kako to aktuelni predsjednik države pokušava kalemiti, ali i događaji za koje se crnogorska tradicija, historija i kultura emotivno veže i u jednom dijelu smatra oslobodilačkim, te ih se ipak ne može do kraja odreći, već iznalazi načina da ih izvede na pozornicu, pred današnjim i budućim generacijama kao vrijednost koja zaslužuje najveća društvena priznanja, a to znači sjećanje i pamćenje. Nedavno smo, kao još jedan primjer ovoj konstataciji, imali priliku da vidimo kako se vrh crnogorske države poigrao sa dokazanim zločinom genocida u Srebrenici, kada je ovim povodom polažući cvijeće na spomen obilježje na „Pobrežju“ u Podgorici, „u znak sjećanja na civilne žrtve ratova u Jugoslaviji“, ustvari, poistovjećen zločin genocida u Srebrenici sa pogibijama onih Crnogoraca i Srba koji su kao vikend-ratnici išli u Bosnu i ubijali nedužno stanovništvo, i tom prilikom, „rukom pravde“ ostavili svoje kosti na bosanskom tlu. Ovim „cvijećem“ Crna Gora se podjednako odužuje i žrtvi i dželatu, poravnavajući i povezujući ove dvije, inače nespojive strane, u jednu tačku, kako bi se u narednim generacijama potpuno zaboravilo ko je bio na kojoj strani. Da ovo prekrajanje i relativiziranje historijskih činjenica bude pokriveno i s toga manje uočljivo i istovremeno potpuno lagalizirano, kao civilizacijski iskorak u pravcu tzv. pomirenja naroda, to „cvijeće mira“ zajedno sa najvišim predstavnicima države, položili su i vjerski i politički predstavnici naroda kome je Srebrenica vječito otvorena rana.
Oni su, u svojoj visoko uzdignutoj fotelji potpuno uvjereni da se ova prevara sopstvenog naroda, zbog dobrog pakovanja i ne primjećuje i da će im tako ostati i obraz i fotelja. Mi naravno ne znamo šta će se desiti u budućnosti, ali smo potpuno sigurni da za ova svoja „djela“ koja svjedočimo, obraz neće moći sačuvati.
BKZ u Crnoj Gori
Predsjednik: Hazbija Kalač
