EMIR SULEJMANOVIĆ, košarkaš , rođen dva dana nakon pada Srebrenice, dok su srpske vojne i policijske snage izvršavale zločin genocida nad Bošnjacima, i u četvrtak je sa svojim ocem Nedžadom prisustvovao kolektivnoj dženazi identificiranih žrtava u Memorijalnom centru Potočari.

“I ako postanem sportska zvijezda, napravim veliku europsku karijeru ili odem u NBA ligu, uvijek ću se vraćati u Srebrenicu. Svakog 11. jula dolazit ću u Memorijalni centar Potočare. Odavat ću počast žrtvama, ne dozvoliti da se Srebrenica zaboravi, upozoravati da se nikada nikome ne ponovi. Ako Bog da, jedne godine sudjelovat ću i u Maršu mira“, poručio je u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) Emir Sulejmanović, koji je predugovor s katalonskim gigantom potpisao na “tri plus dvije godine”.

Emir i, u vrijeme stradanja Podrinjaca njegov osmogodišnji brat Semir, s majkom Vahdetom uspjeli su se iz okupirane Žepe konvojem prebaciti na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Otac Nedžad, tada pripadnik bosanske vojske lutao je šumama, a 1995. zarobljen je i odveden u logor u Mitrovu Polju u Srbiji.

“Bilo je strašno. Moja rahmetli supruga od silnih stresova porađala se cijeli dan u šumi. Padale su na tisuće granata, koje su dolazile i iz Srbije, meci su letjeli ženama i djeci iznad glava. Oko 800 ljudi bježalo je iz okupirane Srebrenice ka Žepi, pa još kada su pale Luke nastao je pravi kaos…“, sjeća se Emirov otac Nedžad, naglasivši:

“Tog 13. jula nikoga nije bilo u našoj kući. Morali smo je napustiti. I onda u svom zlu desio se tračak nade i veselja. Moja supruga Vahdeta i ja dobili smo drugog sina, našeg Emira, koji hvala Bogu slavi 18. rođendan. Rođen je pored jednog kamena. Supruga se porodila u nehumanim uvjetima, a babica joj je bila majka od Ćamila Durakovića, današnjeg načelnika Općine Srebrenica.”

Nedžad je posredstvom Crvenog krsta pušten iz logora iz Srbije poslije 250 dana strašnih patnji. Prebačen je u Finsku, gdje su, potom, došli njegova supruga i sinovi. Vahdeta je 2000 godine preminula u 30. godini života, dok je s mužem i sinovima bila u izbjeglištvu na sjeveru Europe.

“Od prerane smrti supruge napustio sam i posao kako bih se posvetio sinovima. Moj dan trajao je od šest ujutro do ponoći. Oni su bili mali, pa sam morao kuhati im, raditi sve po kući što je radila njihova rahmetli majka. Živjeli smo od socijalne pomoći. Nije nam bilo lako. Stariji sin Semir trenirao je nogomet, a Emir košarku. Nisam im htio uskratiti bilo što, pa i bavljenje sportom, koji im je bio jedna od rijetkih razonoda, utjeha u tuzi za majkom“, priča Nedžad za agenciju Anadolija.

Semir i danas živi u Finskoj. Ne igra više nogomet. Geometar je i dobro živi od svoga rada. Emir je a ocem Nedžadom u posljednje vrijeme bio u Ljubljani, dok je nastupao za Olimpiju. Trenutno su, do odlaska u Barcelonu, na odmoru u kući bake i djeda u Podlugovima u blizini Sarajeva.

“Bez majke je teško odrastati, ali i baviti se sportom. Najveća podrška i snaga bili su mi otac i brat. Bodrio sam se i mislima da trebam uspjeti kako bi se za Bosnu i Srebrenicu čulo po nekom poznatom košarkašu, a ne samo po ratu i genocidu nad Bošnjacima. Da se čuje i po nekim lijepim stvarima, da idemo naprijed“, govorio je Emir Sulejmanović.

Novi košarkaški as, kaže, da veliku zahvalnost duguje i treneru u finskom klubu Ura basket, u kojem je igrao do odlaska u Olimpiju.

“Trener Antti Saarinen bio je desna ruka mome ocu. Pomogao nam je, dolazio po mene i vozio na treninge. Osim toga posvetio je mnogo pažnje u radu sa mnom, tako da sam iz dana u dan napredovao u karijeri. Nikada mu to neću zaboraviti i uvijek će imati posebno mjestu u mom i životu moje porodice“, poručio je osamnaestogodišnji centar visok 205 centimetara i težak 108 kilograma.

Emirov košarkaški uzlet dogodio se nakon što je na finalnom turniru Eurolige proglašen za najkorisnijeg igrača (MVP). Za bivšeg reprezentativca Finske za igrače do 16 godina zainteresiran je i Aleksandar Petrović, selektor košarkaške reprezentacije BiH.

“Od kada me kontaktirao Harun Mahmutović, generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH nemam dilemu. Odlučio sam igrati za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu. Košarkaškom savezu Finske i zvanično otac i ja ćemo sutra poslati pismo u kojem ću ih obavijestiti da ne želim više igrati za selekcije njihove zemlje. Hoću da igram za svoju domovinu Bosnu. Neću za Finsku“, tvrdi Emir Sulejmanović.

No, neće lako zaigrati za bh. tim i pored velike želje. Finci se ne žele odreći njegovih usluga, pa će po svemu sudeći, slučaj morati riješiti Svjetska košarkaška asocijacija (FIBA).

“Ne znam što će biti!? Nadam se da će Finci popustiti ili da će FIBA presuditi da mogu igrati za svoju zemlju. Ne bih volio da moram čekati do 21 godine, kako bih mogao nastupiti za BiH”, kazao je Emir Sulejmanović pojasnivši da prema pravilima, ako ne dobije suglasnost Saveza Finske ili FIBA, kada napuni 21 godinu automatski ima pravo odjenuti dres BiH.

Smatra da reprezentacija BiH na predstojećem Europskom prvenstvu u Sloveniji, treba proći dalje poslije grupne faze natjecanja.

“Imamo mladu momčad i dobrog trenera. Nadam se da će proći grupu. Sve je do njih. Prvi favorit za titulu prvaka je Španjolska. Volio bih da prvak bude BiH, ali Španjolska je najjača“, mišljenja je Emir Sulejmanović.

Oduševljen je što će uskoro postati stanovnikom Barcelone.

“Dobar grad za živjeti. Osjećam se odlično, jer ću biti u jakom klubu, sustavu gdje mogu puno napredovati. Uvijek sam ocu pričao o Španjolskoj, i evo došao sam do prvog cilja. Drugi cilj je odlazak u NBA“, rekao je Emir Sulejmanović.

Sličan košarkaški put imao je i njegov uzor. Iz španjolske stigao je u NBA ligu.