Ovo su posljedna pisma Nikole Tesle svojoj majci.

Evo kako je Tesla pred smrt svoje majke doživljavao maurski ezan a ezan je muslimanski poziv za molitvu (ljudski glas).

Majko, pri pomisli na tebe osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako,ali osjećam da nisi dobro.Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovjećanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo,jer sam ponovo čuo nešto što već duže vremena kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa očiju i pritrdio da glas dolazi odasvakud i da ne mogu odrediti dali je s vana ili iznutra.

Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smijem prićati Dr.Layonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.

Četvrtak,19.novembar.

Opet mislim na tebe majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan. Još sam razuman.

Nedelja,22.novembar.

Ovo pismo nećeš nikada dobiti majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne može. Neka ti je lahka zemlja majko i oprosti mi sto su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doci ni na sahranu. Čitam telegram sa viješcu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni jos prije dvije godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sada su evo vidjeli da može, ali opet je neće znati stoljećima koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima.

Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se možda i jadio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće jos prerano došlo za čovjećanstvo. I ustvari ono upšte nije “moje”. Znam da to neko nadzori sve i da ima plan pa sam zato možda i ravnodušan.

Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo cu poloziti na tvoj grob, kad stignem u Milanovac, naše seosko groblje.
Sad vjerujem u ono što nikad nisam, da si tamo negdje još uvijek “ti” i da tvoj život NIJE zauvijek prestao.

Sad mi je i žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer su oni iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih pradskozorja.

Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.

Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova.

Moli tamo za mene majko ,ako možeš, tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.