U koloni koja se šumama kretala od Srebrenice ka Tuzli, bio je i Dašan Orić iz sela Lehovići kod Potočara. Smatrao je da će uskoro stići na slobodnu teritoriju i da je pakao Srebrenice za njega, a i ostale, završen.

Međutim, u blizini Konjević Polja kolona je naišla na zasjedu – mnogi su ubijeni, neki zarobljeni, a nekolicina njih se razbježala. Uvidjevši da je opasno kretati se naprijed, Dašan Orić je odlučio da se vrati u svoje selo.

„Pucalo je na sve strane i ja sam zaključio da je najbolje da se odavde udaljim. Krenuo sam nazad i kad sa došao u Potočare, uplašio sam se prizora. Naselje je bilo prazno, mnogo bačenih ličnih stvari i sve mi je mirisalo na smrt. Nisam ovdje smio ostati nego sam produžio ka Žepi, koja je još bila slobodna. Ali, nedugo potom, ovo mjesto je napadnuto i zadesila ga je ista sudbina kao i Srebrenicu. Tada sam se vratio u svoje rodno selo i tu ostao punih devet mjeseci”! – priča Dašan.

Lutajući šumama, Dašan je naišao na pet golobradih mladića koji su se izgubili i nisu znali kuda da nastave. Udružili su se i poviše sela Lehovići ostali sve do aprila 1996. godine.

„Bilo je to za sve nas devet mjeseci dodatnog pakla. Ovog puta muke su bile izraženije. Nismo praktično imali šta jesti. Nismo se smjeli kretati, nismo smjeli ložiti vatru. Vidjeli smo da nepoznati ljudi dolaze u naše selo, beru našu ljetinu, a mi, da ne bismo bili primjećeni, nismo smjeli ići u berbu. Samo ponekad noću silazili smo u selo i onako u mraku nešto smo uspjeli ubrati. Uglavnom smo jeli kukuruz”, kazuje Dašan.

Kada bi sakupili malo više kukuruza, kuhali su ga, tukli u havanu, a onda zamijesili i pekli hljeb. Dašan kaže da hljeb nije bio ukusan, ali, kad nije bilo ništa drugo, dobro je dolazio.

„Danima i mjesecima trajale su naše patnje. Nismo imali soli, šećera, ulja i sve što smo jeli bilo je neukusno. Ali, naš organizam se navikao na to. Ponekad bismo pronašli na livadi bundevu koja je predstavljala poslasticu. Ali, zimi skoro da ništa nismo uspjeli pronaći”.

Dolaskom zime, napaćena šestorka se prebacila u borovu šumu, poviše Lehovića i tu su iskopali zemunicu. Sreća je da su imali nešto ćebadi, pa su lakše savlađivali hladne zimske dane. Danju bi spavali, a noću išli uokolo, pokušavajući pronaći našto za jelo, ali toga je bilo sve manje.

Nisu imali nikakvu vezu sa svijetom. Nisu, praktično, znali ni da je rat okončan, nisu znali šta se desilo sa ostalim ljudima koji su krenuli, nisu znali ništa o svojima. Samo su znali da su u klopci iz koje nije bilo izlaza.

„Nekako u proljeće 1996. godine načuli smo nešto za neki Dejton. To su pričali ljudi koji su vršljali šumom i livadama, a mi smo ponešto razumjeli i shvatili da više nema borbi. Sa lijepim proljećnim danima, sve više ljudi, pa i naoružanih dolazilo je u našu blizinu i već je bilo opasno više ovdje biti. Bilo nam je žao da nas otkriju poslije svega što smo preživjeli i propatili u prethodnih devet mjeseci. Zato smo odlučili da krenemo put Tuzle, ponovo istim stazama kojim smo jula prethodne godine donekle prošli. Nadali smo se da više nema zasjeda na putu, da nema naoružanih vojnika i da ćemo ovog puta nesmetano proći”, priča Dašan.

Međutim, putovanje do Tuzle trajalo je punih sedam dana. Nailazili su na sela i naseljena mjesta i odlučili su da se ne kreću danju već samo noću. Po svaku cijenu željeli su da ostanu neopaženi i sigurno stignu do slobodne teritorije. A svaka nepažnja mogla bi ih koštati života. Jer, devet mjeseci se nisu ni brijali ni šišali, pa bi bili sumnjivi čak i djetetu.

„Osjetio sam da smo blizu i svi smo bili napeti kao strune. Plašili smo se kako će izgledati naš susret sa prvim na koga naiđemo. Pretpostavljali smo da će se svako uplašiti kad nas onako zarasle vidi. Sedmog dana došli smo u Kalesiju kod Tuzle. Mnogi nisu mogli da vjeruju da smo perživjeli, a bogami, nismo ni mi”! Kad se grupa osvježila i najela, nastala je potraga za svojima.

„Od nekih ljudi sam saznao da su moji na Poljicama kod Lukavca. Krenuo sam tamo, ali sam se plašio kako će reagovati”, priča Dašan.

Njegova supruga Tija saznala je na vijestima da je došla jedna grupa ljudi iz Srebrenice i kad je čula da su pomenuli Dašanovo ime, pala je u nesvijest.

„To je bilo veliko iznenađenje. Kad se sutradan pojavio, jedva sam ga prepoznala. Iz temelja se promijenio, a kako i ne bi šta je sve propatio. A mi smo ga bili otpisali i prežalili, kaže Tija.

Susret sa porodicom protekao je u suzama radosnicama. Dašan nije želio mnogo pričati o svojim patnjama, to se, po njegovom izgledu, dalo naslutiti.

Poslije nekoliko godina u izbjeglištvu, Dašan e odlučio da se, sa porodicom vrati na svoje ognjište. Prije devet godina došli su u svoje Lehoviće.

„Imali smo donaciju za kuću i više ništa. Niko se na nas ne osvrće. Zadnji sam napustio Srebrenicu, a prvi se vratio. Propatio sam kao niko svoj, a patnja se, evo i sada nastavlja. No, ne kajem se što sam se vratio”, kazuje Dašan.

Obiđe Dašan skoro svaki dan predio kojim se krio punih devet mjeseci i prisjeti se svega kroza šta je prošao. Bio je to pakao koji bi malo ko izdržao. (fena)