“Od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991 godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu vecinom iz Srbije i Crne Gore”

Članak koji slijedi, prvi puta je objavljen u Washington Report on Middle East Affairs, izdanje Jan/Feb. 1995 godine, str.16. pod naslovom Peace Proposal Provides Serbs Disproportionate Share of Bosnia. Cjelokupno originalno izdanje članka mozete pročitati na engleskom izdanju. Slijedi neznatno skraćenija verzija na bosanskom jeziku.

Medju mnogim laznim srbijanskim tvrdnjama u konekciji sa mirovnim pregovorima (1992-1995) bila je i izjava da “prema dokumentima Srbi posjeduju 64 posto zemljista Bosne i Hercegovine, ali su spremni da vrate 15 posto svoga teritorija Bosnjacima od sveukupnih 70 posto koje su zauzeli.”

Znacajna fabrikacija

Ovo zasigurno nije njihova jedina fabrikacija, nego usprkos vrlo znacajna. Moze se vrlo jednostavno i brzo dokazati da je lazna, provjerom bilo koje zemljopisne knjige izdate prije II Svjetskog rata. Ovim ce biti dokazano da je 51 procenat teritorija Bosne i Hercegovine klasificirano kao sumsko zemljiste, a preostalih 49 posto koristeno za agrikulturu i stocarstvo. Od sumske povrsine, 95 procenata je bilo u vlasnistvu drzave – sto znaci drustveno vlasnistvo svih gradjana – dok je samo 31 procenat zemljista klasificiranog kao agrikulturno bilo u privatnom vlasnistvu Bosnjaka, Hrvata i Srba. Stoga, samo 15 procenata zemljistva Bosne i Hercegovine je bilo u privatnim rukama, sto nikako ne moze opravdati srpske tvrdnje o posjedovanju nad 64% zemljista, osim kroz mitologiju i izmisljenu istoriju.

“Popis Stanovnistva i Zemljisnog Vlasnistva iz 1910″ – inace, zadnji cenzus sproveden vrlo pazljivo i vjerodostojno od Austro-Ugarske administracije – biljezi da je od privatnog vlasnistva zemljista u Bosni i Hercegovini pravoslavnim Srbima pripadalo samo 6 procenata, katolickim Hrvatima 2.6 procenata, muslimanima Bosnjacima 91.1 procenat i ostalima 0.3 procenta zemljista.

Medjutim, nakon pobjede Saveznickih sila – koje su podrzavale Srbe – nad Austro-Ugarskim Carstvom, novo-stvoreno i Srbima-dominirajuce Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, zapocelo je “Prvu Agrarnu Reformu” u periodu 1918 i 1919. Tom reformom je Bosnjacima sveukupno oduzeto 2.66 miliona jutara (1,076,675 hektara) zemlje. Kao posljedica, ogroman broj Bosnjaka je ostavljen bez imanja i prisiljen da trazi ekonomski azil, vecinom u Turskoj.

U slicnoj sceni, Hrvati i Katolicka Crkva su ostali bez svojih imanja, a time i bez svojih mogucnosti za prosperitet. Dr. Stjepan Radic, Hrvatski vodja, bio je ubijen u Skupstini od strane Srbijanskog poslanika Punise Racica, iz razloga sto je izjavio da su Bosanci opljackani od svoga pravednog nasljedja.

Sve dosadasnje lazne tvrdnju mogu i moraju biti dokazane kao takve

Konacno, u periodu 1936-1937, vecinom zahvaljujuci pisanjima Radica i nekih muslimanskih clanova Hrvatske stranke, vlada je priznala da bi Bosnjaci morali biti kompenzirani za svoje gubitke u “pogresnom rukovodjenju” agrarnih reformi 1918.

Odluceno je da se Bosnjacima izdaju certificati za vrijednost oduzete zemlje, koji bi bili placeni u 36 vladinih isplata, sa prvom retroaktivnom isplatom 1935. Medjutim, samo 4 isplate su napravljene.

Kao posljedica, zemljiste koje je oduzeto od Bosnjaka 1918-1919 ne moze se pripisati kao zemljiste koje “pripada” Srbima, niti se moze zakonski trasferisati njihovim potomcima. Mi isto mozemo dodati da je vrijednost zemljista otetog od Bosnjaka sracunata 60 procenata nize od svoje stvarne vrijednosti tog vremena. Jasno je da je ovo slucaj “ulicne pljacke” kojima su bili pogodjeni muslimanski i katolicki Bosanci, premda su katolici u Bosni posjedovali mnogo manju proporciju zemljista.

Primjer kako ovo afektuje sadasnje realnosti je agrikulturna dolina Lijevce u blizini Banja Luke, jedno od najplodnijih zemljista u cijeloj Bosanskoj Krajini. Sve do 1918, u tom okrugu nije zivio niti jedan jedini Srbin. Ta povrsina je bila kompletno nastanjena Bosnjacima i Hrvatima.

Poslije 1918, Bosansku Krajinu su poceli nastanjiva Srbi iz Srbije i iz Like, vecinom “Solunasi” (Srbi originalno iz Salonike i sjeverno-istocnog dijela Grcke) i njihovi potomci. Bosanska Krajina je danas postala “Srpska regija”, iz koje su svi ne-Srbi protjerani.

U “Drugoj Agrarnoj Reformi”, koja je trajala u periodu 1945-1946, ponovo, oni koji su najgore prosli su bili ne-Srpski vlasnici zemlje u Bosni, Vojvodini i Slavoniji. Nikakva kompenzacija nije placenu za otetu zemlju iz razloga sto su navedeni zemljovlasnici bili proglaseni “neprijateljima naroda” i “ratnim bogatasima”. Sva zemlja koju je vlada Josipa Broza Tita odlucila da oduzme je bila “prema odluci narodne skupstine” i mocnih sluzbenika, gotovo ekskluzivno Srba. Ovo je postignuto bez ikakvih sluzbenih registrija ili validnih sudskih odluka.

Cesus 1991: “Muslimani”, “Hrvati” i “Jugosloveni”

Zato, sve dosadanje lazne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve. Prema zadnjem popisu stanovnistva iz 1991 godine, Bosnjaci i Hrvati su cinili 61 procenat stanovnistva Bosne i Hercegovine. Ako se uzme u obzir cinjenica da je bio i razumljivo veliki broj Bosnjaka i Hrvata koji su se izjasnili kao “Jugosloveni” (reflektirajuci njihov status kao pripadnika mijesanih brakova ili njihov prigovor slamanju bivse Jugoslavije u zasebne republike), sveukupni procenat Bosnjacke i Hrvatske populacije je vjerovatno blizi ka 66%.

Na drugoj strani, od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991 godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu vecinom iz Srbije i Crne Gore. Od pocetka rata, oni su se vecim dijelom vratili u Srbiju i Crnu Goru.

Stoga, realni procenat Srba u Bosni i Hercegovini je u prosjeku 28%, ili znacajno manje nego jedna trecina sveukupne populacije stanovnistva 1991.

Autor: Dr. Amira Dzirlo
(arhitektonska inzinjerka i historicar iz Washington-a, SAD)